Kad bi riječi, poput cestovnih vozila, imale registarske pločice s oznakama mjesta svojih gospodara, tada bi osjećaj imao oznaku grada Osijeka, ali ne zato što automobili iz Osijeka nose pločicu sa slovima OS, nego poglavito stoga što se u toj zemljopisnoj točki realizira kompleksni doživljaj u kojemu možda nedostaje tek nekoliko manjih osjeta. Osjećaj se, naime, baš tako definira – kao kompleksni doživljaj. Osječki osjećaj je osobito osjetljiv. U Osijeku se osjeća, mnogi su to primijetili, sugestivan dodir slanosti, slane vode od negdašnjega Panonskoga mora, koje je vrlo bitno za boje, imena, mirise, život i ideje ovoga kraja. Osijek je vjerojatno dobio ime od riječi oseka, koja se vezuje za nazvano pretpovijesno more, ali nije isključen niti već spominjani pojam sjećanja, jer je konfiguracija terena takva da iskusnijega putnika začas potakne na neke paralele iz prošlih i budućih života, na vlastite i tuđe zapise, na nešto što naposljetku nadilazi obično postojanje u prirodi. Zimska luka u Osijeku primjer je prizora koji podsjeća na venecijanski areal, onaj dio što ga opisuje ruski poet Josif Brodski u pjesmi Lido:
Hrđavi rumunjski tanker što se praćaka u azuru,
kao izgažena cipela, što skinuta je s olakšanjem.
Našlo bi se u Osijeku i uličnih scena Pireja, privlačnih pročelja Budimpešte, tajanstvenih kutaka Istanbula ili biljnoga svijeta Hamburga. Neke bismo četvrti slavonske metropole našli u literaturi kao kultna mjesta drugih, dalekih gradova. Primjerice Sjenjak, koji ruska književnica Ljudmila Štern opisuje kao dio svojega Sankt Peterburga, odnosno Lenjingrada: “Na Trgu mira, nedaleko od Sjenjaka, vuče se lanac tamnosivih, nekad lijepih kuća”. Priča se zove Vjerujete li u čuda?, a čudo bi bilo što se osječki Sjenjak tako sigurno pruža i po gradu koji je poznat kao ruski “prozor u Europu”. Ah, u igri su, reći će netko, česti toponimi. Razum. Logika. Plan. No, pokušajmo dalje! Prisjetimo se doživljaja što ga znatiželjnome putniku priskrbljuje pogled s najvišega kata hotela Central ili Osijek na ravnu površinu kojom dominira svjetloplava rijeka Drava, koja guta zelenilo i kuće, tramvajske tračnice, dvorišta, kad čovjek nehotice, u treptaju oka, spaja zemaljsko plavetnilo bivšega (ili možda i budućega) Panonskoga mora s nebeskim azurom daljine i tako dobiva osjećaj da je na brodu koji ga polako nosi u prošlost, ali ne u povijest zemlje odnosno vode koje nadvisuje, nego u vlastitu kronologiju. U Poreč šezdeset osme godine. Bilo je to maturalno putovanje po svršetku osnovne škole. Kao što to već biva kod važnih događaja, vrijeme je nesretno izabrano: svaki je dan padala kiša, ona dosadna za koju čovjek ne zna bi li otvorio kišobran ili nebi, bi li ostao kod kuće uz televizor ili nebi, kiša kojoj mještani vele “dežd”. Za poučne izlete je možda idealno imati baš takvu pozadinu, no nekome tko želi more zasigurno su znamenitosti koje se pokazuju đacima posve nezanimljive. Čak i zadnji dan, kad se se radi zajednička fotografija, nije se moglo van i cijeli se razred ugurao u jednu sobu hotela koji je još mirisao na plastiku i žbuku. Netko je ugasio svjetlo. Nastala je tišina. Čulo se samo jednolično žuborenje kišnice u plitkome žlijebu. I trenutak je stao, kao točka u koju se zgusnuo mrak zajedno sa svim stvarima i bićima što ih je prije toga slasno progutao. Moglo se u tome kaosu zamisliti svašta, ali moglo se i raditi svašta, pa nije čudo što su baš u tim smetovima vlažnoga zraka pali i prvi pravi, “filmski”, poljupci. Poljupci od kojih su žedna usta postala jedno more, uzburkano i puno izazova. Vrata Raja. Gibraltar. Rt Dobre nade. I upravo ti poljupci s uskovitlanom slinom koja je potekla čak iz Osijeka, iz nekakve plahe slutnje dobre zabave, i razlila se po cijelome starom kontinentu, po svim okolnim zemljama koje smo kasnije obišli kao ravnodušni turisti u godinama, ti poljupci postali su forma naše vezanosti za mitsko Panonsko more. Ma, ne samo po starome kontinentu, ti osjećaji su se razlili po cijeloj zemaljskoj kugli! Josif je Brodski, veliki ruski pjesnik, tako najpoznatiju osječku plažu Copacabanu trošio u egzotičnome Brazilu, o čemu svjedoči ogled Posvećeno kičmi, u kojemu objašnjava kako je po završetku PEN-kongresa mislio “unajmiti jeftinu sobu negdje na području Copacabane, odlaziti na plažu, kupati se i sunčati, ili krenuti u Bajiju i pokušati se popeti gore po Amazoni i otuda na Cuzco, iz Cuzca u Limu i natrag, u New York”. Kao što vidimo, sve se doima jako blisko i povezano. Atlantski ocean, Panonsko more, slina. Jer, što je drugo slina doli tijela našeg more? Slina su voda, sol, sluz i fermenti. A to je osjećaj, institucija kojoj ćemo svakojako služiti do kraja života. Spominjani Josif Brodski složio je ovaj fenomen u svome Vertumnu ovako:
I ja se smjestih u svijetu, u kojem tvoja gesta i riječ
bijahu nesporni. Mimikrija, oponašanje
držani su za lojalost. Vladah vještinom
stapanja s krajolikom, kao s namještajem ili
zastorom
(što s vremenom očitovalo se na kakvoći
garderobe).
U Osijeku je, mnogi su to primijetili, klima nestvarno blaga, mediteranska, helenistička. Riječ pak u helenističkome poimanju, veli Brodskijev učitelj Osip Mandeljštam, djelatna je tjelesnost koja se razrješuje u događaju. Zato je osječki tekst duboko historičan, jer u svojoj cjelokupnosti predstavlja uzburkano more događaja. U tom smislu čak i znameniti komarci, jedna od najvećih turističkih atrakcija ovoga kraja, nisu obični insekti što se hrane krvlju svojih žrtava, nego – sasvim ozbiljno – čuvena sfinga iz Tebe, ono čudovište koje je dobronamjernim putnicima zadavalo zagonetke i proždiralo ih. Panonsko more i žive vode Osijeka naše su nesvjesno ja, strogi otac, kultura, školska lektira i svakodnevni posao, a legendarni komarci važan su čimbenik uspostavljanja dijaloga među različitim vremenima.
Post je objavljen 05.10.2008. u 20:53 sati.