Koliko bogatstva u jednom umirućem listu! Zelena prelazi u žutu. Pa se razlije u oker. Smeđa zagrli hrđave linije koje uplovljavaju u crvenu! Uvijek se iznova divim fenomenu miranja bilja. Najljepše je upravo kad je na odlasku.
Kad se voziš od Đakova prema Osijeku, pa dođeš na tomašanačko brdo, otvori ti se široki vidik kao prebogati patchwork od šumaraka koji su počeli rudjeti, livada tamno zelenih, uzorane zemlje antracit sive, neobranih kukuruzišta žućkasto-smeđih,tu i tamo koji neubrani suncokret, a kroz sve to prolazi cesta, kuće s cvjetnjacima, drvoredi ..., klupčice na kojima su još do neki dan sjedile bake sa svojim heklerajima u rukama, izmjenjujući mustre i nabrajajući tko je sve ove godine umro, a čini se k'o jučer kad su zajedno mladovali... I njihova je jesen stigla.
A ujutro, iznad svega izmaglica. Kapi na vlatima trave zrcale za vedrih jutara srebro oblaka i modrog svoda. Paučina u grmlju sliči na dijamantne niske : kapi rose, sve jednake, složile se jedna kraj druge u pravilnom nizu.
I tako od pamtivjeka. Zapisano je kada se što ima roditi, kako treba živjeti, kada umrijeti. Gotovo sve možeš predvidjeti osim čovjeka. Čudno biće, taj čovjek. Dao mu je Gospodin razum i slobodu, a on živi uglavnom kao rob. Uhvaćen u vlastitu mrežu lažnih vrijednosti slijedi svoje iluzije, troši vrijeme na zablude i pušta život da mu iscuri kroz prste. Ali, valjda je i to zapisano.
" Stalna samo mijena jest..."
Post je objavljen 05.10.2008. u 18:43 sati.