Dva virtualna lika nestadoše sinoć naprasno, počiniše stanoviti harakiri, bilo ih je pa ih nema. Tražili se, našli se, zavoljeli se,otišli bez traga. Znali se otprije, u nekim drugim okolnostima, pomalo posramljeni zbog mjesta susreta, banalnog i opterećenog podsmjesima. "Tamo se nađoše? - Smiješno"
Nalik policama Ureda za izgubljene i pronađene stvari ostavljen je prostor gdje bi se mogli naći oni koji misle da još nisu izgubljeni ili da se ne mogu uzgubiti, ali svejedno traže smatrajući tu potragu od izuzetne životne važnosti. Nađe se tu ležernih, otkačenih, doslovno izgubljenih, spremnih odricanja dijela vlastitih sloboda uzimajući istom mjerom.Šuma o kojoj valja pronaći stablo.
U lažnoj dilemi jesu li eresed ili deleted ostala se tek zrnca sjećanja, bez oslonca na moćni stroj koji je čuvao digitalizirane detalje zajedno s tiskarskim pogreškama. Ugašeno je mjesto za pretakanje vedrine koje bi znalo ponestati umornome i sumornome, Sužavanjem horizonta vidljivost se ne smanjuje, time se produbljuje pogled u daljinu.
Koliko nas stvarnih živimo u virtuali uvučenih u ljušture virtualnih likova, teško je znati. Kad serveri otkažu poslušnost, mogli bi se pojaviti novi robovi. Robovi navika neograničenog povjerenja u strojeve. Ima li smisla iskati checkpoint za povratak na staro?
Post je objavljen 05.10.2008. u 07:29 sati.