Otvorih ja lijepo danas dnevne novine našega kvarnerskega kraja. Čitam: Ovi je ubil ovega...; Ovi su ukrali onemu...; Onaj je zmlatil ženu...; Djelatnici HRT-a su uhićeni jer su se preobukli u stjuarde motajući se po aeorodromu žudeći za ekskluzivnim snimkama Zagorčevog izručenja...;...kad najednom pažnju mi privuče člančić o ustrijeljenom medvjedu u Čižićima na otoku Krku.
Naime, medo se odjednom pojavio u tom naseljenom mjestu, tamošnji ugostitelj se isprepadao da će mu ta divlja i agresivna životinja napast familiju i goste (inače sve se to dešavalo iza 23:00 h) te je pozvao poznatog otočkog lovca koji ga je hicem iz puške upucao i ubio. I...nikom ništa. Medo je divlji, nepoznat, nije mu mjesto u naseljenom mjestu, tko zna što sve možemo od takove zvijeri očekivati, ...pa smo ga, normalno, ubili...
Spomenuti isprepadani ugostitelj se u svoj svojoj muci, strahu i zabrinutosti uspio i našaliti kako je medo sigurno htio doći k njemu na koju birru.
Naravno, u cijelom događaju nije kriv ni lovac, ni ugostitelj, a bogami ni medo. Ipak, sve spomenuto izaziva neku gorčinu u mojem želudcu, pa se lagano penje prema gore, usjek između obrva mi postaje dublji, bljesak u očima ljući, a glasnice formiraju jedno promuklo: grrrr...
Dakle, čovjek ne bi bio čovjek u punom smislu riječi da se ne upita da li je to moglo završiti drukčije?
Pita se da li će se svaka divlja životinja morati usmrtiti kad/ako se zatekne u obitavalištu ljudi?
Naime, na otoku Krku se zadnjih godina medvjedi često i prečesto pojavljuju. Ne, to nije nikakav prirodni fenomen ili kakva nelogičnost kojoj ne možemo naći odgovora. Uzrok svemu je ono čega smo malo i premalo svjesni, a što izaziva dalekosežne posljedice i neće prestati samo od sebe već će bivati sve gore i gore – uzrok znan kao: klimatske promjene.
Dakle, na Velebitu sve ranije postaje sve hladnije, medo iz tog razloga tamo ne nalazi dovoljno hrane, još mu nije vrijeme za spavanje (nije dovoljno uhranjen da bi prespavao zimu fino masno potkožen) te se u potrazi za hranom spušta u toplije krajeve ne bi li se nahranio. Topliji krajevi su uglavnom načrčkani ljudima i njihovim domovima, ali medo, gladan i jadan, ne uviđa opasnost od 'prestrašenih' ljudi. Njega vodi njegov nagon za preživljavanjem.
U silnoj želji da preživi svaki medo koji se našao u ovakvoj situaciji završio je isto. Mrtav.
E, sad bi se čovjek mogao još nešto priupitati i samim tim pokušati naći nekakvo rješenje za ovakve slučajeve.
Medvjeda zalutalih ne svojom krivicom među ljudska naselja će i dalje biti (osim ako ih sve ne potamanimo, a moglo bi se i to dogoditi)...a ja se sad pitam da li bi nekom moglo past na pamet da lovcima (mada ne volim, bolje reći-prezirem, lovce, ali u ovom slučaju bi oni mogli biti od koristi za ovakve slučajeve) umjesto metaka dadu one male ampule (štoveć, možda su to i meci za uspavljivanje) te da ti isti lovci koji 'hrabro' naoružani brane od divljih i agresivnih zvjeradi prestravljene i krhke ljude probaju tu jadnu, zbunjenu i nedužnu životinju uspavati, a ne ubiti,...transportirati natrag na Velebit,...pružit joj šansu za...život???! Ili medvjedi koji zalutaju među ljude to ne zaslužuju? Dobro, gdje su te udruge za zaštitu životinja?
Post je objavljen 03.10.2008. u 16:46 sati.