O zašto ja nemam neki mikrofon, diktafon ili moderan mobitel?!
Da imam mogla bih vas počastiti sa zvukovnom paljbom kojoj sam izložena dok pokušavam pročitati članak o razvoju meksičke ekonomije u vrijeme Porfirijata. Budući da i ovako jedva shvaćam što je žiro račun, dovoljno mi se teško koncentrirati na razvoj suvremenog kapitalizma u Meksiku i bez:
1) Susjede koja neprekidno reve. I nema sluha. I sluša groznu muziku.
Nju sam vam već spominjala.
Ono što nisam spomenula, a saznala sam nedavno, je da su zapravo dvije. Jedna ima prihvatljiv glazbeni ukus i reve uglavnom vikendom, a druga sluša nekakve pop narodnjake i reve čitav tjedan. Sluha nema nijedna. ali zato imaju bilijonvatne zvučnike i prsni koš Arnolda Švarcenegera.
2) Mačketina iz dvorišta i njihovog ljubavnog zova.
Mislim, ajte više, proljeće je počelo. Ko je jamio, jamio je.
To dozivanje koje nerijetko probudi čitavu zgradu u 3 ujutro, pa ga poprate i sočne psovke neispavanih stanara, zvuči kao audio križanac vatrogasne sirene i plača novorođenčeta kojem je potreban egzorcist.
3) Škrgutanja Gatonove vilice dok se ljuti jer mu ne uspijeva uloviti i pojesti muhu.
Ovo nitko ne vjeruje dok ne vidi ali snimila sam ga s fotićem pa, ako ništa drugo, bar imam vizualni dokaz.
Ta naša mačketina je potpuno sumanuta i genijalna!
Otišla sam do dućana ispred zgrade po čokoladu za smirenje i sad me više ne tangiraju ni mačke, ni susjede ni zli kapitalizam. Ne toliko zbog čokolade, koliko zbog najsimpatičnijih ljudi na svijetu.
On je radio puno godina u pekari preko puta dok (po Fabiolinim pretpostavkama) nije skupio dovoljno para da otvori svoj dućan i dovede ženu iz Perua. I sad njih dvoje zajednički rade tu, par metara od našeg stana i ja im svako malo navratim po neku pizdariju. Po mojoj procjeni imaju 30ak godina, ako ne i manje, i užasno su dragi i slatki i mali. Ona me uvijek zove amor ili bonita ili querida i cijela je nekako mamasta iako je skroz sitna i zapravo izgleda kao detence. On se uvijek smije i maše ako se sretnemo negdje drugdje u kvartu i općenito je najsrdačniji trgovac kojeg sam imala priliku vidjeti.
Budući da su Peruanci, uvijek ih mogu pitati što da radim s egzotičnim povrćem koje obično u naletu luđačkog entuzijazma kupim pa zaboravim kako se zove i onda ne znam što bi s tim (a pokušavala sam s guglom - rezultati i nisu neki za little pink potato i slične opisne definicije hihi). Zato što su Peruanci ponekad moraju slušati i kretenoidne komentare neprijateljski nastrojenih Čileanaca.
Čileanci i Peruanci se naime baš i ne ljube, ali o tome nekom drugom prilikom. Počinje mi meksička revolucija.
Post je objavljen 02.10.2008. u 18:10 sati.