Danas sam potaknut na razmišljanje. Nikada, niti u jednom poslu kojeg sam radio nisam imao ovako različite dane.
Jučer potonem do kraja, dođem do ruba. Emocije prođu u roku pola sata na putu prema doma. Mojem carstvu gdje ružne riječi i događaje križam i skupljam energiju za dalje. Prestao sam brojati koliko puta potonuh (i to sa stilom), a uvijek sam se smatrao čvrstom osobom kojeg ne diraju mnoge riječi. Ciljane riječi čovjeka dotuku u njegovoj srži. I to bez puno buke.
Danas ostadoh zatečen i zadivljen istovremeno. Stanjem ispred sebe, a još više svojom reakcijom. Nikada ne vidjeh dvoje djece da ovako plaču. Psihoza do kraja, a ja ne vjerujem što vidim. I to velike djece. Nepravda je jako gadna tetka. Mrzim kada se netko obrušava na djecu samo s indicijama, a bez dokaza krivnje.
Gledali su u mene što ću učiniti i reći na ovo sve valjda očekivajući ravnodušnost koja ih okružuje. Skoro cijeli sat sam im govorio o nepravdi i kako na nju reagirati. To je konstanta suvremenog svijeta i mogu samo očekivati još nje što budu stariji. I smirio sam ih. Riješio problem. Povezao se s njima. Rekli su mi - bravo učitelju. Postigao sam vjerojatno nešto što njihov razrednik nije nikada, a tek sam mjesec dana s njima.
Na papire su mi anonimno napisali što misle o mom predavanju i meni, što bi promijenili i slično tome. Nekima sam lijep, inteligentan, cool, najbolji na školi, neki žele još više. Meni njihovo mišljenje puno znači. A samo mjesec dana je prošlo.
I ne, ne dvoumim se oko otkaza u drugoj školi. Pored ovoga mi ništa drugo ni ne treba.
Post je objavljen 02.10.2008. u 16:20 sati.