Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/cerovac

Marketing

UZROCI PREKIDA DIPLOMATSKIH ODNOSA IZMEĐU VATIKANA I JUGOSLAVIJE 1952. GODINE (3.nastavak)

U međuvremenu su u tišini nastavljeni pregovori između Svete Stolice i jugoslavenske
vlade o reguliranju međusobnih odnosa. Naime, Vatikan je želio imati u Jugoslaviji svog
promatrača koji bi ga izvještavao o crkveno-državnim odnosima, koji su bili sve napetiji.

S druge strane jugoslavenska je vlada željela zaobići nadbiskupa Stepinca i izravno komunicirati
s Vatikanom. Uskoro je Sveta Stolica imenovala američkog biskupa Josepha P.
Hurleya (30) za upravitelja papine nuncijature u Beogradu, gdje je stigao 30. siječnja 1946.

Vatikan je vjerovao da će jugoslavenska vlada bolje prihvatiti Amerikanca nego nekog Talijana,
zbog razmirice Jugoslavije i Italije o pitanju razgraničenja. J. Broz Tito ga je primio
i zatražio da Svetoj Stolici prenese želju jugoslavenske vlade da se opozove Stepinac i postavi
drugi nadbiskup, jer će inače biti prisiljeni da ga uhapse.(31) Sveta Stolica je prosudila
da razlozi koje je iznijela jugoslavenska vlada nisu dovoljni da opravdaju takav potez.(32)

Ta Titova izjava bila je i službeni navještaj da će nadbiskup Stepinac biti uhapšen.
Nadbiskup Stepinac je u opširnom pismu izvijestio Hurleya o svim problemima s kojima
se susreće Katolička crkva u Jugoslaviji te ga je pozvao da dođe u Zagreb i sam vidi što se
zbiva i bude neovisan svjedok događaja.(33)

U međuvremenu je za predstavnika jugoslavenske vlade u Vatikanu pripreman Petar Benzon,
koji je, međutim, u Vatikan otišao tek u proljeće 1947., nakon što je Niko Moscatello,
dotadašnji otpravnik poslova, podnio ostavku u znak protesta zbog presude nadbiskupu
Stepincu. I dok Jugoslavija nije bila zadovoljna djelovanjem mons. Hurleya, istodobno je
u jugoslavenskoj vladi bilo pokušaja da se raznim optužbama makne Benzona iz Vatikana,
kojeg su optuživali da podržava nadbiskupa Stepinca, ali je u njegovu obranu čvrsto stao
mons. Ritig, koji ga je za tu dužnost i predložio. Ritig je, naime, uvjeravao najviše državne
dužnosnike da to što je P. Benzon vjernik i što nastoji biti objektivan u prikazivanju djelovanja
nadbiskupa Stepinca za vrijeme Drugoga svjetskog rata, ističući njegovo zalaganje
za zaštitu Srba i Židova, ne znači da neće ispuniti svoje obveze i predati dokumente koji
trebaju poslužiti kao dokaz o djelovanju nadbiskupa Stepinca i nekih drugih biskupa
kojim su se ogriješili o crkvene zakone i političke interese Jugoslavije.(34)

U tekstu svog referata za nastup u Vatikanu, P. Benzon ističe da je njegov primarni zadatak
pripremiti i olakšati sporazum između Svete Stolice i jugoslavenske vlade o odnosima
između Katoličke crkve u Jugoslaviji i Federativne Narodne Republike Jugoslavije
(FNRJ), napominjući da će se takav sporazum moći postići samo ako se budu uzele u
obzir potrebe jedne i druge strane, koje prije toga treba da se međusobno shvate. Da bi se
to dogodilo, smatra kako je potrebno da se iscrpno i temeljito ispitaju i pretresu sva pitanja
koja zanimaju jednu i drugu stranu, jer kad se ta pitanja rasvijetle i ocijene, neće više biti
prepreka međusobnom shvaćanju, što bi trebalo stvoriti uvjete za potpun i konačan sporazum.

Na kraju ističe kako jugoslavenska vlada ima čvrstu nakanu da Katoličkoj crkvi
u Jugoslaviji osigura potpunu slobodu u vršenju njezine duhovne misije te kako je voljna
da joj u tome pruži svaku pomoć predviđenu državnim zakonima.(35) U jednom podsjetniku
za razgovore u Vatikanu, P. Benzon navodi najbitnija pitanja koja treba raščistiti u rimskim
krugovima. Među tim pitanjima navodi se da treba iz Zavoda sv. Jeronima raseliti
»ustaše«, razjasniti djelovanje katoličkog klera za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske
(NDH), pojasniti pojam nacionalizacije Crkve, potaknuti pitanje zaokruženja biskupija
i istarskog administratora (predlaže se B. Milanovića ili možda Dukića), pitanje utjecaja
Vatikana na držanje nadbiskupa Stepinca, pitanje vjerske obuke (usporedba s Poljskom
i Čehoslovačkom), pitanje amnestije za svećenike, uz uvjet da se ne vraćaju na vodeća
mjesta u crkvenoj službi, pitanje uz koje uvjete dopustiti vjerski tisak te pitanje opstanka
Bogoslovnog fakulteta u sastavu Sveučilišta. Također se navodi da Hurleyevo držanje nije
zadovoljavajuće za jugoslavensku vladu te da treba riješiti pitanje imenovanja biskupa uz
potrebu prethodne obavijesti jugoslavenske vlade o tim imenovanjima. Ističe se također
da mnogi svećenici očekuju novi rat te da o tome ovisi i njihovo držanje i da bi biskupi
trebali osuditi križarske organizacije. Na kraju se napominje da bi trebalo razgovarati o
mogućoj reviziji agrarne reforme i povratu sjemeništa Crkvi.(36)

Nakon dolaska biskupa Hurleya, G. Masucci je bio prisiljen na inzistiranje jugoslavenske vlade
napustiti Jugoslaviju. O tome dr. Bakarić u pismu mons. Ritigu od 14. ožujka 1946. kaže:
»Ne znam po čemu se smatra postupak prema Masucciu nasiljem. On nema nikakvog
titula za daljni boravak ovdje. Mislim da je to svakome, pa i njemu jasno. Mislim da ni
jedne zemlje nema, gdje bi on uopće i tako dugo mogao boraviti. Čim je došao pronuncij
u Beograd, on je potpuno izgubio svaki rezon svog boravka ovdje i naš je postupak sasvim
opravdan i pravilan. Ne moramo mu mi ništa saopćavati o tome, da se on miješao u naše
stvari i Ministarstvo vanjskih poslova nema s tim uopće nikakvog posla. Ono uopće nema
nikakvog posla sa Masucciem, jer on nema nikakvog diplomatskog kvaliteta. Čisti je bezobrazluk
s njegove strane, da se on nije htio odmah zahvaliti i da zbog svojih poslova,
koji su uglavnom (izgleda) špijunske naravi, oteže čitavu stvar. Naš je postupak prema
njemu bio sasvim pravilan, vrlo učtiv i mislim sasvim u redu.«(37)

U međuvremenu je vlast nastavila medijsku kampanju protiv nadbiskupa Stepinca i Katoličke
crkve te se sustavno pripremala optužnica za nadbiskupa Stepinca, čekajući najpovoljniji
trenutak za sudski proces.

Na zaoštravanje crkveno-državnih odnosa bitno je utjecalo i donošenje nekih zakona koji
su utjecali na funkcioniranje Katoličke crkve. Neki su zakoni doneseni prije donošenja
saveznog i republičkih ustava te su potvrđeni donošenjem Ustava, dok su drugi bili poslje-
dica nekih ustavnih odredaba. Jedan od prvih zakona koji je utjecao na crkveno-državne
odnose bio je Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 23. kolovoza 1945., kojim su
Katoličkoj crkvi oduzete velike površine poljoprivrednog zemljišta te je tako Crkva ostala
bez jednog od svojih najbitnijih izvora prihoda.


(30) Dr. Bakarić je poslije tvrdio da je Hurley postavljen na inicijativu Šubašića, te tvrdi da im je Hurley bio
otvoreni neprijatelj, (V. DEDIJER, nav. dj., 563).
(31) Josip BROZ TITO, Govori i članci, Zagreb, 1959., 79.
(32) S. ALEXANDER, nav. dj., 98.
(33) Isto, 99.
(34) HDA, OF Ritig, kut. 4, Pismo mons. Ritiga naslovljeno »Vele poštovani druže Potpredsjedniče«, vjerojatno se
odnosi na potpredsjednika jugoslavenske vlade E. Kardelja (najvjerojatnije je riječ o radnoj verziji pisma).
(35) Isto, Tekst nacrta referata P. Benzona.
(36) HDA, OF Ritig, kut. 7, Podsjetnik za razgovore u Vatikanu.
(37) HDA, Fond Komisije za odnose s vjerskim zajednicama (dalje KOVZ), kut. 326, Pismo dr. Bakarića mons.
Ritigu od 14. ožujka 1946. god.

Izvorni znanstveni tekst. Prenosimo u nastavcima.

hrcak.srce.hr







Post je objavljen 08.10.2008. u 07:00 sati.