Danas mi nije bitna ni gužva na poslu, niti me briga to da imam hrpu stvari za napraviti, danas mi je sve ravno. Od jutra kad sam došla, samo monotonija. Jedino što mi je uspjelo dignut živac je neuobičajena gužva i kašnjenje na posao.
Strašno mi je intrigantno kako su roditelji povodljiviji na neke riječi i djela svoje djece, nego od strane drugih ljudi. Ili na primjer koliko mogu biti licemjerni prema jednom djetetu kad im drugo nekoliko sati puše po dupetu.
Je li to samo ljudska licemjernost, ili je to problem u glavi određenih pojedinaca koji ne mogu sami sebi pomoći, pa krivnju za svoje stanje traže u postupcima njima bližnih osoba. Ne traže, nego svaljuju.
Kad ste zadnji put uništili nekom život zato jer ste dva dana za redom imali posla i niste stigli pomoći u kućanskim poslovima? Kad vam se zadnji put dogodilo da su se ljudi zbog tog vašeg djela razboljeli, počeli piti tablete i to im je uništilo život? Koliko su daleko spremni ići vaši bližnji da bi vas povrijedili?
Zašto si dopuštamo da nam drugi skaču po glavi? Zašto neki moraju imati više savjesti od drugih i zbog toga jesti tuđa govna? Zašto se bojimo napraviti neke korake u životu, koji koliko god veliki ili mali bili, mogu promijeniti život nabolje? Zašto nam toliko puno treba da napravimo ono malo?
Što je to? Paradoks ljudskog postojanja ili samo ljudska glupost?
Dosta mi je i paradoksa i gluposti, okrećem novu sranicu. Ne želim biti u masi jadnika. Ne želim više podmetati svoja leđa da bi drugi mogli po njima hodati i poslije me pljuvati. Ne želim se više osjećati ovako rastrojeno i jadno (stvarno je odvratan osjećaj).
Post je objavljen 02.10.2008. u 11:20 sati.