Marketing
o đavoljem ždrijelu i žutim kesama
Jebote koliko ih je! Svih veličina i boja, najmanje 10.
Malo sam rekla, ima ih više. O kesama ja govorim. :)
I onda još torbe...jedna, dvije, s onom na krevetu tri, da, na kraju će ipak biti četiri...ako računamo ( a moramo) i onu koju ću spremiti ujutro. Cijeli dan sam izgubila na pakiranje i zasluženo odustajem za večeras. Sad kad sam sve uredno složila, ispraznila police, ladice, ormare, skrivene kutke i zakutke...tek sada se osjećam potpuno izgubljeno. I prije sam se osjećala izgubljeno, traje to već nekoliko dana, ali bilo je nekako lakše bez ovog potpuno. Bilo je izdrživo. Sada više nisam sigurna. A opet...ma, najbolje je ne razmišljati više o tome. Sve je spremno i ja idem. Pa kako bude. Prvi put u životu idem uz odluku da će to biti bez osvrtanja i žaljenja, bez kajanja i tuge. Iskreno, vjerujem da će i biti tako...možda ne kad se radi o ovom zadnjem, ali s tugom se barem znam nositi...ni ona ne može trajati vječno! :) Moram priznati da me malo strah, od jutros me drži neka lagana trema, ali znam da se nemam razloga bojati sve dok je pozitivna.
A je. 
Uvjerila sam se danas (po valjda tisućustoprvi put) da treba češće slušati dragu majčicu. Žena mi ljepo ponavlja već tjedan dana da spakiram koju sitnicu, tek tako, za početak. Lažem, žena me preklinje već 10 dana da barem pronađem torbe koje sam zabila negdje po kući. Ali ne. Ja sam, po običaju kojeg nikad neću iznevjeriti i kojeg ću se držati do smrti, sve ostavila za zadnji dan. I ubila se svim pustim stvarima koje moram / ne moram, ali hoću ponjeti. Tako mi i treba. A onda sam još u pola posla sjela na pod i počela plakati. Ko kišna godina. Scena ko iz filma; tužno, poluraščupano (iznenadili biste se kako to zna dobro izgledati) stvorenje, lagano razmazane šminke i uplakanih očiju, sjedi na podu i jeca. I u ruci drži neku prastaru sliku. Sebe i još jednog poluraščupanog stvorenja...ali kad je to slikano nije bila kriva tuga, a bome ni situacija, krive su bile godine. Tako se nosilo! ;) To su ona i najbolja prijateljica. Koja je sada na drugome kraju zemlje i koja će joj faliti, koja joj već fali. Prijateljica s kojom sve ove godine nije imala onaj ljubim te-grlim te-pusa-pusica-cmok-cmokica-odnos, ali je znala da su uvijek tu jedna za drugu, dokazale su to bezbroj puta. I na to je ponosna. Kad malo razmislim, puno je toga na što sam ponosna. I zato mi ničega nije žao, zato mogu naprijed. Cesta je tu i čeka me. Da bar to mogu reći i za ovaj prolaz od kreveta do vrata...blokiran je kesama i kuferima. Daklen, kad sam napokon završila s kalvarijom od pakiranja i popratnih radnji (tipa križanja spakiranih stvari sa "to bring" popisa), morala sam u zubara. Sve bolje od boljega, ne znam kad sam zadnji put imala tako ispunjen, radostan dan. U zubara sam bila naručena zadnja, a to mrzim. Ljudi ne vole druge ljude koji nešto, bilo što, ali stvarno bilo što, trebaju i zahtjevaju od njih pred kraj radnog vremena. Jednostavno ne vole. Znam po sebi. 
A meni baš i ne treba da mi čovjek zabunom (ili možda namjerno) izbuši gornju lijevu stranu vilice samo zato jer sam došla zadnja i zato što se već zamišlja doma ispred televizije. Nije trenutak za to. Ne treba mi đavolje ždrijelo (ne pitajte, posebna priča). Treba mi moja čitava vilica i blistavi osmijeh. Pogotovo ovih dana! :))) Srećom, prošlo je bez incidenata i vratila sam se doma zdrava i živa. Sa svim zubima. Ali bez osmijeha, za njega sam preumorna. Sutra treba prebaciti ove kese na odredište. A sada treba u krevet...ne, nije ravno, moram desno. Ravno je blokirano. Kesa. :)
Post je objavljen 01.10.2008. u 22:08 sati.