Dakle.
Jučer sam ju nazvala, kao i desetke puta do sad. No, odmah je počela vrlo vedro govoriti nešto kao:
''Mi smo imali sastanak (misli se na najglavnijeg urednika i nju) i ponovo prolistali i odlučili smo objaviti vašu knjigu. ''
E. Ali moj mobitel je baš malo zašuštao na riječima 'odlučli smo objaviti'. Tako da sam ja stiskajući slušalicu ne prekidajući ju pokušavala shvatiti što govori. Tekst je dalje išao:
''Tako da ćemo se sada što prije sastati da potpišete ugovor. Knjiga ne može izaći prije godine dana jer smo jako zatrpani s rokovima. Odgovara li vam to? Tokom te godine ja i vi ćemo se sastajati da mijenjamo ako treba te neke dijelove. Odgovara li vam u ponedjeljak u 14?''
I ne čuvši te dvije ključne riječi, skakala sam po haustoru od sreće. Godinu dana? Ma baš me briga! Važno da smo upale!
Onako, flegma, ali ne previše sam joj rekla da super, da ponovi one dvije riječi, i da se vidimo naravno u ponedjeljak.
Poslije toga išle su poruke preko mobitela. Prvo muž, pa starija kćer, pa Dražesna, pa mlađa kćer, pa Striček (sjećate ga se?), pa svi bliski prijatelji.....
Što sad još treba dodati? Već sam napisala drugu, ali ovdje pišem samo o prvoj.
Jer je najvažnija.
Post je objavljen 30.09.2008. u 14:59 sati.