Oblačno prijepodne. Sedmogodišnje se djevojčice igraju u pješčaniku. Te je godine Magazin bio na Eurosongu s «Nostalgijom». Svi je pjevuše pa tako i one. Palo je nekoliko kapi kiše, a onda je tata izašao iz kuće i rekao da ne smiju pjevati. Teta Zdenka je umrla. Teta Zdenka je mama sedmogodišnjeg dječaka s kojim ona ide u razred. Znala je da je smrt nešto tužno, ali je nije razumjela. Mislim da je ni godinama poslije srcem ne razumije. Sljedeći dan ju je mama s maramicama i tatom poslala na sahranu. Slika smrskanog lica dvadesetsedmogodišnje žene zauvijek se urezala u sjećanje. Svi su plakali. Ona nije mogla. A imala je i maramice. Bila je tužna. Znala je da su dječaci ostali bez mame. Ali nije mogla plakati. Godinu kasnije, kad su sahranjivali Suzaninog tatu, plakala je. Taj put nije imala maramice. Sjeća se bijelog buketa na lijesu. «Posljednji pozdrav mami». Mislim da ni dječak koji se smješka s razrednih fotografija nije razumio. Bez obzira na to jesmo li razumjeli ili ne, ništa više nije bilo isto. Ante je popustio u školi. Nije bilo mame da s njim radi, a otac je morao zarađivati za kruh. Danas je Ante muškarac. Radi i živi u Zagrebu. Ima djevojku i prijatelje. Pitam se razumije li danas.
Predivan sunčan dan razigrao je mlade roditelje. Slikali su se sa svojom malom djevojčicom u vunenoj haljinici i cipelicama. Ništa ona nije razumjela osim pažnje i ljubavi koju je dobivala pa se samo smješkala. Njima. Starom mehaničkom fotoaparatu. Gledala je začuđeno meko perje pod sobom kad ju je mama stavila na leđa puranu. Mora da su se smijali. Smijali. Smijali. U pozadini je stara kuća bez vodovoda, bez svih suvremenih pomagala, sa stropovima od trstike i podivljalom, neciviliziranom obitelji. I mladim parom koji se beskrajno voli. Bili su tako hrabri. Od ničega napravili tako mnogo. A samo zato što su se uvijek držali zajedno. I nikad nisu zaboravili voljeti. Danas kuća stoji potpuno uređena. Ali oni više nisu zajedno tijelom. Tata negdje s neba promatra svoje djelo. Mama se bori s olujama svakodnevice i održava se na površini. Plovi naprijed. Neustrašiva. Snažna. Kao i uvijek. Djevojčica je žena koja radi na temeljima svog života i ima s nekim jednaku količinu veličanstvene ljubavi koja bi i od nule na kraju svijeta napravila carstvo ljubavi.
Bijele crte pod kotačima vatrogasnog kombija. Djevojčica i maleni dječak drijemaju na stražnjem sjedalu u maminom krilu. Žena naprijed pali cigaretu. Djeci je zlo, ali preživljavaju put i po prvi put vide more. Velika plava površina koja pokriva sve do obzora. Nestrpljivi su, a onda napokon stižu. Zaštitni luftići oko pojasa i na rukama i ona ide u more. Kao i u svaku novost kasnije u životu. Hrabro. Bez razmišljanja. Dječak plače. Boji se vode i drži se plaže i roditelja dok se seka kupa u plićaku. Napadaju ga ose. Boli ga. Tek sljedeće godine, na istoj plaži ulazi sam u more kad mu tata pravi bazen od kamenja. I od tad ne izlazi van. Sad ima šesnaest godina i upoznaje nove granice života. Samo ovaj put nema oca da ga zaštiti. Taj dio mora sam, noseći tatu u srcu. Vjerojatno se ne bi sjetio ljeta na Brijunima da nema fotografija s kojih gleda maleni on plave kose i očiju kako hrani jelena ili drži bočicu u jednoj ruci i sestrinu ruku u drugoj. Nadam se da će što bezbolnije odrasti u dobrog muškarca i da nikad neće zaboraviti koliko ga njegova obitelj voli. Nadam se da će znati voljeti svim srcem i da će to srce predati ženi koja će ga znati cijeniti.
Zimsko poslijepodne smrzava nosiće i uši djece na povratku iz škole. Dječaci trče za djevojčicom koja se spotiče i pada. Zatrpavaju je snijegom i udaraju. Prljavi snijeg je u ustima, za vratom, ispod odjeće zajedno s modricama. Suze se lede na obrazima, a oni odlaze glasno se smijući. Ostala je sama i tužna. Nikad nije razumjela zašto su takvi. Ništa im nažao nije učinila. Baš ništa. Samo je bila malo drugačija. Povremeno bi se zagledala u zelenilo livade i šume kroz školski prozor, pisala bi zadaće i davala im da prepisuju pokušavajući očajnički biti prihvaćena. Ali oni su samo bili gori, a ona i dalje nije razumjela zašto. Ni danas ne razumije. Roditelji su je pokušavali zaštititi. Nisu uspjeli. S vremenom je prošlo. Naučila se nekako izboriti za sebe. Nikad nije znala uzvratiti istom mjerom. Danas je odrasla i ponosna na svoj život. Gradi svoju budućnost i sretna je jer ima sve što oni nikad neće imati jer ne znaju davati. Sretne ih ponekad. Uglavnom drže nešto alkoholno u ruci i odmjeravaju je staklenim pogledima. Prave se da se nikad ništa nije dogodilo. Žena im je oprostila, ali dijete u njoj nikad neće zaboraviti. Nikad razumjeti. Zašto.
Vrelo ljeto. Iza nje je gotovo devetnaest godina upoznavanja svijeta i učenja. Sjedi na plaži okružena ljudima, a beskrajno sama. Bori se sa svojim mislima. Piše razglednice. Šalje djeliće svog srca u nepovrat. Guta bezbrojne stranice knjiga i provodi sate na mobitelu. Govore joj da se zabavi, da je ovo odmor. Tvrdoglava je i uvjerava sebe da je sretna baš tako. A lomi se iz dana u dan svakom novom progutanom suzom. Pita se je li vrijedilo. Smješka se kad je gledaju. Ali vješto oko žene koja ju je držala na krštenju uhvatilo je fotoaparatom trenutak njene duše. Lomila se oko mjesec dana kasnije, na devetnaesti rođendan, majci na ramenu. Lomila se mjesecima kasnije. I naučila svoju lekciju. Danas je zna. I danas je sretna. Ljeto iza nje, samo godinu dana nakon te slike, bilo je predivno, savršeno u svim dimenzijama. I danas, na ulasku u svoju prvu savršenu jesen, s bezbroj bolnih lekcija iza sebe, zna da je vrijedilo. Sve je bilo potrebno da je oblikuje. Danas je beskrajno sretna i osmjehom puni nove fotoalbume držeći za ruku najvoljenijeg, najdražeg i toliko njenog muškarca. Spojene ruke, dva prstena u dodiru i otvorena vrata budućnosti. «U dobru i zlu». Zajedno.
Post je objavljen 29.09.2008. u 18:44 sati.