Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/grizlich

Marketing

opet si bio tu .. kraj mene ...probudio staru strast ..

Prazan list papira. Nova stranica u njenom životu. Ne. Ovo nije tekst koji bi trebala pisati u trećem licu. Nova stranica u mom životu. Bijelina kao da čeka da bude ispisana nekim novim događajima, ljudima, novim osjećajima.

Iako nisam mnogo toga u životu prošla, slomljeno srce nisam izbjegla. to sam i ja osjetila. I još uvijek ono nije sastavljeno. Kažu da slomljeno srce može sastaviti nanovo samo osoba koja ga je slomila. Ne slažem se s time. Da je ta osoba vrijedila, ne bi ga nikada ni slomila.

Zašto neke ljude u svome životu srećemo u krivo vrijeme? Dok smo tako mladi i nemirni. Balavi, da se tako izrazim. Toliko sam puta poželjela da su neke ljubavi kroz moj život prošle puno kasnije. Tada bi izdržale. U nekom drugom vremenu neke se stvari ne bi dogodile. Ne bi boljele. Ne bi povrijedili jedni druge. A možda i ne. Možda ne bi izdržale. Možda bi scenarij bio jednak. Svaka scena u pojedinost ista. Bilo kako bilo, nema drugog vremena. Desilo se sada ili prije, ne za toliko i toliko godina. Vjerojatno je tako moralo biti. Kada bi se neke stvari mogle izbrisati. Ali i sama znam da ne mogu. Može se oprostiti, ali ne i zaboraviti. Katkad je to ne zaboraviti vrlo velika prepreka. Prevelika. Ništa se ne bi promijenilo. Ne vrijedi truda.

Sjećate li se moje ladice sa velikim ružičastim slovima PAST ? I kutije gorkih bombona? Ladica je još uvijek zatvorena, kao i kutija bombona koja je unutra zarobljena. Odoljela je iskušenju ponovnog otvaranja. Vjerojatno mi je to iskušenje i trebalo. Shvatila sam da bez obzira na sve stvari koje sam prošla u zadnjih godinu dana, emocionalni se svijet sveo na bježanje. Od bilo kakvih osjećaja. Od rizika da bi možda opet mogla biti povrijeđena. Što i jest, na neki način, logično ponašanje. Obrambeni mehanizam. Oklop. Vrlo smo često spremni naivno vjerovati da će taj oklop neka sedma sila potpuno razbiti i opet ćemo gledati svijet kroz ružičaste naočale. U stvarnom svijetu, daleko od dječjih snova, nema sedme sile. Ja sam ta sila. Ja sam ta koja mora reći stop bježanju. Odlučiti kada je vrijeme da se suočim sa svojim strahovima. Možda će neke nove stvari boljeti, ponovno povrijediti, no bar ću osjećati, zar ne? Tipično ljudsko tješenje. Koliko god da je isprazno, drugo nam ne preostaje. Želim prave emocije, ne lažne. Zavezane s jedne strane za kamen koji vuče prema dnu. Vrijeme je da prerežem uzicu. Bježeći od emocija, njegujem slomljeno srce i zapravo dopuštam osobi koja me povrijedila da na neki način još uvijek ima neku vlast nadamnom. Kao neka kočnica kada postigneš ubrzanje. Danas je to vrijeme kada izgovaram stop bježanju. Dosta.
Početkom godine sam donijela samo jednu odluku. Ovu godinu neću započeti ni završiti u suzama. Ni provesti u suzama. I zaista nisam, ali nešto sam i zaboravila. Ne želim ju provesti ni njegujući slomljeno srce. Vrijeme je da se krene dalje. Da se ključ ružičaste ladice još jednom okrene. Vrata je uvijek bolje zaključati dva puta, zar ne? Za svaki slučaj. :)


Post je objavljen 29.09.2008. u 15:41 sati.