ON: Hej! Sjećaš li se prije 5-6 godina...? Kada smo bili sretni i bezbrižni i život se nije činio tako teškim. Kada smo dane provodili vani, na tratini. Vani, u susjedovom voćnjaku. Gore, na stabilima, na spaljenoj kući. Kada bi se svi okupili i igrali nogomet na igrališu pokaj pruge, kada bi igrali nogometni tenis na cesti ispred moje kuće. Kada je ova ulica bila živahna, kada je smjeh, jurnjava, nemir i nestašluk vladao ulicom. Reci da se sjećaš, jer mi to sada treba... Teba mi netko da kež da se sve to uistinu dogodilo, da nije neki san. Da smo jednom živjeli kao kraljevi, prinčevi, princeze i kao...slobodni ljudi. Molim te, dođi i šapni mi da je to dio moje prošlosti, da su ti ljudi jednom bili zajendo ovdje.
ONA: Hej! Sjećam se toga. Prošlo je puno vremena, cijeli životni vijek. Zar ne? Čini se kao tuđi život, kao neki neostvariv san. Ta bezbrižnost i razigranost, kao u filmovima. I taj osjećaj, polako nestaje. Počinjem se pitati... kakav je to zapravo osjećaj. Kada smo nas troje pali zajedno sa stabla u visoku travu iza u dvorištu tvom. Kada smo napravili ogromnu rupu u zidu te spaljene kuće pkraj tvoje. Kada smo napucavali loptu u susjednove prozore sa ceste, slučajno naravno. Kada smo išli iza u polja i pravili kućice u sjenu i svi dobili osip. Neću ti reći da je to bio san, netko drugi ili da se nije dogodilo. Ali ću ti reći da mi nedostaju ti dani. Jer... ovih dana se osjećam preodraslo.
ZAJEDNO: Osjećam se tako dosadno. Osjećam se tako obično! Osjećam se tako nepustolovno!! Osjećam se preodraslo!!!
----------------------------------
...i stajali su na stazici, u toj uličici punoj uspomena. Stajali su između njegove kuće i spaljene kuće, gledajući na komadić ceste gdje su igrali nogometni tenis. Držeći ruku uz stabla na koja su se penjali. I ulica je tako mirna, nema nikoga vani. Tišina sada vlada. Jesen je počela...
Post je objavljen 28.09.2008. u 12:59 sati.