Kada sam bila u osnovnoj školi nisam baš voljela ponedjeljak. Tako nešto slično mi je ostalo i sada. Mada bi svaki ponedjeljak trebao da me raduje, jer je to početak , kao što svaki početak može imati uspone i padove......... Još dok sam išla u vrtić uvijek sam plakala zbog ranog ustajanja ( u tadašnje vrijeme ljudi su radili od 6 ujutru).I ovo nedeljno popodne mi ne donosi lijepo raspoloženje. Ne znam zašto se tako osjećam, vjerovatno zbog tmurne i kišovite jeseni. Pa zatim slijedi ubjeđivanje sa mojim sinom o odlasku u vrtić. Sve to me slomilo u posljednih mjesec dana da ponekad želim da odem negdje gdje nema nikoga 2 dana i da samo u miru sjedim i "slušam tišinu". Možda će ovaj moj post izgledati malo čudno ,ali ja se tako osjećam, mada se borim svim silama protiv toga, ali ona moja druga strana je jača od mene, vuče me, gura ka dnu, a ja se borim ,borim...... Onda pomislim kao S. Ohara : O tome ću misliti sutra.
Jer kao i što sam pisala svaki novi dan je priča za sebe koja se vjerojatno nikada ne ponavlja.......
Post je objavljen 28.09.2008. u 11:49 sati.