Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sijelaidivani

Marketing

BILA SAM U MEĐUGORJU

Hvaljen Isus i Marija

Svatko iz nekog razloga odluči krenuti put Međugorja, noseći neki svoj teški križ...možda ste se našli u situaciji kada osjećate kako vam život kreće niz brdo, kako vam je sreća okrenula leđa, prijatelji više nisu prijatelji, kako ste toliko toga dali a ništa niste dobili za uzvrat, kako nemate kontrolu više nad ničim, gubite volju, suze su zamjenile smijeh...počinjete osjećati strah, paniku i postajete svjesni kako si morate pomoći...Prijateljima više ne vjerujete jer nikoga i ne zanima kako ste, imate li kakvih problema, sumnjate u sve i svakoga, izgubljeni ste...
Nemojte odustati sami od sebe... Izađite, družite se, hodajte, šetajte po prirodi, pjevajte, idite u Crkvu, meditirajte...osnažite svoje tijelo, svoju vjeru i svoj duh,
...Pođite i vi u Međugorje. Vjerujte, svaki čovjek koji je došao u Međugorje, došao je sa nekim svojim "križem".
Sestra Dominika je lijepo o Križu rekla:

Kada nam se na našem životnom putu ispriječi neka kriza, nešto što nazivamo križem, često se u prvi mah ne snalazimo. I prva reakcija je: zašto? zašto baš meni? Teško možemo tu krizu shvatiti i prihvatiti kao priliku za suočenje sa životom, samim sobom.

Image and video hosting by TinyPic

Često se volimo ponositi znakom križa, pokazivati ga ili na grudima kao nakit od zlata ili na uzvišicama naših planina ili u našim kućama. I to je dobro. Ali kad dođemo u situaciju da taj križ prestane biti samo ukras a postane dio naše stvarnosti onda to ide puno teže. Kada postane naša stvarnost uobličena u bolest, neuspjeh, gubitak, ostavljenost, neku tragediju, razočarenje nad bračnim drugom, djecom, zajednicom, kolegama, poslom..., onda nemamo toliku potrebu pokazivati ga, dičiti se, mahati njime. Postajemo tada tiši, lišeni buke, zabavljeni sami sobom, tražeći moguća rješenja.

Križ je samo zato tu da nas usmjeri na bitno, unutarnje, na snage koje su pohranjene u nama a darovane su nam kao mogućnosti prihvaćanja i preobrazbe. Nuka nas tražiti smisao životnoga križa izvan onoga vidljivog, onoga što je vani, bučno i napadno. Križ traži poštovanje i strahopoštovanje pred patnjom svojom i patnjom drugog pokraj nas. Križ nas oplemenjuje i vraća nam naše ljudsko dostojanstvo. Jer križ može nositi samo čovjek. I samo prostori čovjekove duše mogu vidjeti smisao križa.

U susretu sa svojim osobnim križevima mi susrećemo Isusa koji nas ne ostavlja same, nego nam otkriva nove mogućnosti. Prihvatio je križ i ustrajao do kraja. Ostao je sam, razgoljen, od ljudi prezren, neshvaćen, poražen izložen pogledima znatiželjnika.
Ako u svom životu doživimo samo nešto od ovoga, znat ćemo kako to boli iznutra. Vanjska bol nije ništa prema onoj unutarnjoj.

KRIŽ NAŠ SVAKIDAŠNJI
Ponekad smo spremni prihvatiti i ponijeti neke izvanredne križeve, pa i one teške koje nam život donese; nekako nađemo snagu za nositi ih, ali križ svakodnevlja postaje nam nesnosan. Ono kad nas drobi i melje svakidašnji dosadni posao, ili odnosi sa najbližima, ili surovost moranja.

Sve nam to postane križ kojega ponekad i nesvjesno želimo skinuti s vrata, stalno protiv njega mrmljamo, stalno smo nezadovoljni, nešto bismo mijenjali a opet nemamo dovoljno snage za to. Dođemo u situaciju da kažemo kako više ne možemo ovako dalje, da konačno treba nešto drugačije, ali se ne možemo ni milimetar pomaknutu na drugu stranu.

Kad uvidimo kako nam je naša svakidašnjica postala veliko opterećenje, gubimo volju za bilo što učiniti, kad nam rutina oduzima radost života, kad nas napuste nove ideje, kukamo o težini života, kada se osjećamo jadni i mislimo da nas nitko ne razumije, vrijeme je da se suočimo sami sa sobom i našim svakidašnjim križem. A on je tu uz nas, u nama, s nama. Ne možemo ga previdjeti jer je srastao s nama samima.Jedino što možemo učiniti je prihvatiti ga ili odbaciti, zagrliti ga ili se boriti protiv njega.
Isus nam nije rekao da uzmemo "njegov" križ, nego "svoj" vlastiti križ i da ga slijedimo.
Mi često mislimo kako je naš križ najteži a drugi ljudi imaju lakši. Tako zaboravljamo da je isti "tesar" oblikovao i križ i leđa koja ga nose. Svatko od nas ima svoju mjeru. Onu koja je samo njemu dovoljna kako bi preko svoga križa došao do radosti života.

To možemo shvatiti tek ako pogledamo svoj život kroz zrcalo Isusova uskrsnuća, koje nam pokazuje što je doista važno, najvažnije, i da nikad ne dignemo ruke od samih sebe, nego da u svemu iskusimo zajedništvo s Kristom. I u patnji i u radosti i u križu i u pobjedi.
Nije dobro zaboraviti kako u naš život spada i zdravlje i bolest, radost i žalost, rađanje i umiranje, pobjeda i poraz, uspjeh i neuspjeh. Sve je to samo život. Život nama darovan kao put i prilika za istinsku ljudskost u svijesti Božje nazočnosti u svemu.


Post je objavljen 27.09.2008. u 21:47 sati.