Marketing
...PONEKAD SE ČINI DA SU NAM LJUDI KOJI NAM TREBAJU TAKO BLIZU I DA SU UVIJEK UZ NAS, ALI SU USTVARI TAKO DALEKO DA SE DO NJIH NE MOŽE DOĆI...
ima li smisla sanjati i nadati se o prekrasnoj obitelji. o obiteljskim ručkovima nedjeljom kada su svi na okopu ili se to samo svodi na božić i uskrs?
ima li smisla nadati s da će osoba koja vas je rodila koja vas je donjela na ovaj svijet, trebati više sada nego kada ste bili dijete, kada ste bili beba...
može li se ljubav kupiti novcem? ili je to ipak malo preskupa stvarčica za igranje...??
ponekada smo na rubu, na rubu suza, na rubu iznemoglosti, na rubu plača i na rubu patnje, ali se smijemo, smijemo se zato da bi drugi mislili da smo sretni da smo sretni jer imamo sve što poželimo, imamo li sve? dali je bogat ona osoba koja ima brdo novca ili je bogat onaj tko ima brdo ljubavi?
novac, što je novac danas, imaš ga, pa ga nemaš, a ljubav, ljubav ti ostaje, ostaje ti i kada ga imaš i kada ga nemaš...
možda sam tu kriva ja, jer ne tražim pomoč kada mi je potrebna... hm... pomoč.. ne treba mi zapravo pomoč, treba mi ponekada neki zagrljaj i neki poljubac...
zašto meni mama fali sa 17 godina kada za par mjeseci postjem punoljetna trebam se početi brinuti za sebe, trebam pronači posao za nekoliko godina ako bog da osnovati obitelj, ali ne... meni fali moja mama...
ima li smisla da mi fali, zašto ne? zašto mi nebi falila ipak me je ona rodila, ali zašto mi sada fali, zašto ja mrzim njezin posao i njene službene puteve, zašto sam ja sretna kada je ona kod kuće i kada kuha ručak, pravi doručak?
znate kada sam zadnji puta izašla sa svojom mamom van, samo ona i ja, znate kada smo se zadnji puta družile, sjedile 3 sata u nekom kafiću, prepričavale doživaljeje i kada mi je zadnji puta rekla da život treba shvatiti ozbiljno?
ne sječam se točno kada je to bilo, ali se sječam toga dana kristalno jasno, možda prije neke 3 - 4 godine, tada sam zadnji puta bila sa mamom vani... sjedile smo u lotosu na večeri, brinula se gdje sam i krenula me tražiti, kada me našla tada smo izašle na večeru i ozbiljno razgovarale,davala sam joj do znanja da mrzim njeno soljenje mozga, ali sada sam joj zahvalna na tome a i iskreno nisam ga mrzila...
tada i ima još jedno putovanje na koje smo išle, bilo je u Opatiju prije isto tako negdje 3-4 godine...
bilo mi je lijepo iako me ostavila bez doručka u hotelu, bilo mi je lijepo...
možda će neki misliti da sam cendrava, ali zbilja ja se ne sidim priznati da meni fali moja mama..
iako znam da ovo neče pročitati, ali želim da jedan dan provedemo kao onaj dan u lotosu, bez mobitela, bez sastanaka,službenih puteva i dugih razgovora sa drugom ljudima, samo mama i ja...
volim te mama, zbilja sam sretna zbog tvoga posla, ne mrzim njega, več mrzim tvoje radno vrijeme...
pus@
Post je objavljen 26.09.2008. u 20:13 sati.