Prešućene riječi grizu, previđeno predvidljivo, sumnje u Tempusa Oridinarijusa evidentne. S placebom ili bez njega, ignorirajući nuspojave, splasnulo povjerenje da liječi ama baš sve. Gospodareći samim sobom, uvijek se može izvući floskulom o neophodnoj produženoj terapiji. Kad-tad izliječit će baš sve, ne pitajući odgovara li ta likarija pacijentu.
Lako je liječiti poznajući anamneze, povijesti bolesti, bolesnikovu želju za izlječenjem. Uz nagomilanu hrpu dijagnostičkih fakata još provocira da mu isplazim jezik. Izbeljim li mu se, slika bi mogla biti potpunija. Neću se beljiti, možda me njegovo liječenje više ne zanima. Nek' se ugleda u veterinara, njemu se njegovi pacijenti ne belje. Nisam mu se ni obratio zbog grlobolje. Jesam li mu se uopće obraćao za pomoć?
Imao sam neki šalabakter, htjedoh mu nešto izreći u lice, oči u oči. Izgleda da sam zaturio papirić na kojem je pisalo da ne pristajem na kompromis, terapiju koja vodi u zaborav. Pokazati zube svevremenskom, odbiti suradnju, zavući se u oklop šutnje. Oni klipani branut će se šutnjom, zašto ne bih i ja?
Post je objavljen 24.09.2008. u 11:23 sati.