Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/travelfreak

Marketing

zivot je pakao

Imam jednu kolegicu koja se zove Roza, ima 46 godina i iz Irana je. Odrasla je u jednom drukcijem Iranu od onog kojeg mi danas poznajemo. Nakon islamske revolucije 1979. u Iranu se mnogo toga promijenilo. Iznenada su zene izgubile vecinu prava: moraju nositi maramu, pokriti sve dijelove tijela, ne smiju same izlaziti na ulicu, itd. Za Rozu koja je odrasla u jednoj slobodumnoj obitelji bilo je ovo vise nego sto je mogla podnijeti i ona se odlucila prikljuciti organizaciji za borbu za prava zena. Ovo joj je donijelo malo toga dobroga. Na kraju je zavrsila 9 mjeseci u zatvoru gdje joj se tko zna sto sve dogodilo. Ne moze o tome bas pricati, ali znam da je i silovana i premlacivana. Nakon sto je izasla iz zatvora, znala je da je vise nikad nece pustiti na miru. Bojeci se da ce je ponovo baciti u zatvor ili, sto je za nju bilo jos gore, da ce mozda nekoga od njene obitelji baciti u zatvor, Roza je odlucila pobjeci iz Irana.

Nakon lutanja po raznim zemljama zavrsila je u Nizozemskoj. Provela je nekoliko godina u centru za azilante, a to je daleko od raja na zemlj´. Godinama si u neizvjesnosti i nemas pojma hoces li dobiti dozvolu boravka ili ce te deportirati. S obzirom da nemas papire, ne mozes nista, niti uciti nizozemski, niti raditi, niti nista, zivis u jednoj sobi. Nakon dugih pet godina Roza je konacno dobila dozvolu boravka i tada se cinilo da ce joj zivot konacno krenuti u dobrom smjeru. Dobila je stan u gradu Groningenu na sjeveru zemlje, pocela uciti nizozemski i zaposlila se kao sobarica (ispod njenog nivoa, ali bar je konacno pocela zaradjivati vlastite novce). Preko poznanika upoznala je jednog tipa iz Irana u kojeg se zaljubila. Nakon nekog vremena su se ozenili i dobili i dijete. Roza je konacno nakon mnogo godina ponovo bila sretna, ali sreca je nazalost bila kratkog vijeka.

Rozin muz je vrlo brzo poceo pokazivati svoj pravi karakter i poceo je psihicki zlostavljati sa svojom patoloskom ljubomorom. Neprestano ju je optuzivao da je preljubnica i kurva, a ona je sve to trpjela do trenutka kad ju je poceo i tuci. To je bila kap koja je prelila casu. Pobjegla je sa sinom koji je jos bio beba u skloniste za zene. Vise se nikad nije vratila u svoj stan u Groningenu i zatrazila je razvod. Dobila je stan u jednom drugom gradu, ali godinu kasnije bivsi muz joj se ponovo pojavio na vratima. Ponovo je pobjegla, ponovo je neko vrijeme provela u sklonistu za zene i ponovo se preselila u drugi grad. Tu zivi jos i dasad, u gradicu Vlaardingenu pored Rotterdama. Dobila je subsidirani posao u nasoj firmi (firme dobiju odredeni iznos od opcine da uzmu u sluzbu ljude koji tesko mogu naci posao). Roza zeli naci normalan posao, ali to joj ne uspijeva. Zbog svih osobnih problema vec godinama nije radila, a osim toga jos uvijek ne govori dobro nizozemski iako ovdje zivi vec duze od 10 godina. Zbog toga se kod nas osjeca kao u zatvoru: ne zeli ovaj posao, ali nema drugog izbora.

Roza nije bila u Iranu vec skoro 15 godina. Vecinu clanova obitelji sve te godine nije vidjela niti su oni ikad vidjeli njenog sina. Majka joj je umrla bez da se s njom mogla oprostiti. Nedavno joj je i otac bio tesko bolestan i ona stalno strahuje da ce i on umrijeti bez da ga vidi. Roza zeli ici u Iran, ali se ne usudi. Boji se da ce je ponovo uhvatiti, a jos vise se boji da ce joj uzeti sina s obzirom da majke nemaju nikakva prava u Iranu. Roza i u Nizozemskoj zivi u neprestanom strahu da ce je bivsi muz naci i uzeti joj dijete. On sluzbeno vise ne zivi u Nizozemskoj niti je ikad pokazao interes za svoje vlastito dijete, ali to za nju nije nikakva utjeha. Uvjerena je da bi joj on uzeo maloga samo da joj napakosti. Nema obitelji u Nizozemskoj, a nema ni prijatelje. Ne zeli se druziti s nikim jer sto vise ljudi zna, veca je sansa da bi je bivsi muz mogao pronaci.
Nije uopce cudno da je Roza nakon svega sto joj se izdogadalo postala psihicki labilna i depresivna. Pricala nam je da ponekad bez razloga sat-dva place. Na poslu se ne mozemo pouzdati u nju jer je rastresena i ne moze se skoncentrirati. Ponekad se naljuti pa se pocne derati na klijente preko telefona, a ponekad i na kolege. U zadnje vrijeme pocinje pokazivati znakove prave paranoje. Tvrdi neke stvari koje nemaju nikakve veze sa stvarnoscu nego se odvijaju samo u njenoj glavi. Uvjerena je da su se svi urotili protiv nje, da je svi diskriminiraju i iskoristavaju, da je svima cilj da njoj zagorcaju zivot. Vidi stvari kojih nema. Jedan dan mi se povjerava i prica mi svakojake detalje o svom privatnom zivotu, a drugi dan me optuzuje da sam joj tko zna sto napravila. Tesko se nositi s tim. Imam dosta klijenata s psihickim problemima, ali ovo mi je prvi put u zivotu da izbliza promatram kako netko sve dublje tone u neki svoj svijet i ne moze se iz njega izvuci. Mi joj svi pokusavamo pomoci, ali ona ne zeli niciji savjet niti zeli ikoga slusati. Od proslog tjedna je bolesna doma. Koliko sam cula konacno je odlucila potraziti profesionalnu pomoc, a pocela je i piti antidepresive. Hoce li joj to pomoci? Ne znam.

Kako pomoci nekome u ovoj situaciji? Stvarno nemam pojma. Ali ono sto znam je da ako upoznas nekoga poput Roze iznenada svoj vlastiti zivot vidis iz neke druge perspektive i skuzis da su svi tvoji 'ogromni' problemi zapravo glupe tricarije.

P.S. Za one koji zele znati vise o Iranu i islamskoj revoluciji pogledajte crtic Persepolis.

Post je objavljen 22.09.2008. u 16:00 sati.