Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/bespelj

Marketing

Ćasa

Hodajući po Bešpelju i tražeći neke stare predmete koje bih mogla fotogafirati, kod jedne kume sam pronašla, sasvim slučajno i neočekivano, i ovu posudu.

Image and video hosting by TinyPic

Posuda od emajla bez ručki, mi na Bešpelju zovemo ju ćasa.
Prije rata i mi smo imali istu takvu ćasu doma. I ova na slici je prijeratna.

I sad si vi sigurno mislite kako me ta posuda podsjetila na neke moje kulinarske početke, ali prevarili ste se zubo.

Ta me posuda podsjetila na jedan od bolnijih i neugodnijih doživljaja iz djetinjstva.

Sjećate se da sam pisala o tome kako smo se na Bešpelju kupali i prali kosu. U jednu posudu bi zagrijali vodu-toliko da bude vrela, pa bi zatim tu vodu prelili u nekoliko posuda i rashladili, tako da je bude dovoljno za kupanje.
U jednom kutu, pored šporeta, imali smo običaj ostavljati ono što se skine sa šporeta.

Tako je, jednom i moja starija sestra, zagrijavši vodu za pranje kose, spustila ju pored šporeta u namjeri da ju rashladi.

Dok je ona otišla na bunar po hladnu vodu, ja sam se tu u kutu, pored kauča igrala. Jednom rukom sam se držala za stranicu kauča, a drugom rukom sam pisala kredom po toj stranici od kauča! (Ne pitajte me za objašnjenje jer ni meni samoj nije jasno. no Tada sam možda imala 6 godina ili čak manje-uglavnom znam da još nisam išla u školu. Odkud mi kreda i zašto sam pisala po kauču?! Nemam pojma lud. Kauč je imao drvene stranice-tek toliko da se zna wink )
Uglavnom, držeći se tako jednom rukom, čučeći, u jednom momentu sam izgubila ravnotežu, zanijela se i sjela ravno u ćasu-punu vrele vode!

Vrištanje i paniku koja je uslijedila probajte si zamisliti.
Ne sjećam se detaljno što je uslijedilo nakon toga, ali znam da je trebalo skinuti robu s mene što prije. Ne znam točno što sam nosila-hlače ili haljinicu i ispod štrample. Naime, bila je zima.

Ali zato se jaaaako dobro sjećam što je uslijedilo nakon toga.
Kao što rekoh bila je zima, a ja nisam mogla obući ništa-niti gaćice.....pogotovo ne gaćice. Morala sam stalno ležati na trbuhu.
Preko dana sam ležala u kuhinji-dnevnom boravku...jedinoj prostoriji koja se grijala tijekom zime, a preko noći su mi, pošto se nisam mogla pokrivati, pomoću stupića napravili nešto kao šator od jorgana da mi ne bude hladno.

O mojoj nezgodi, naravno, brzo se pročulo po selu pa su svi dolazili kod nas doma vidjeti .....moju guzu rolleyes
I, naravno, svatko je od njih imao savjet kako da me se liječi i čime da se maže tu moju guzu.
Mama je poslušala savjet jedne starije gospođe. (Stariji su tada imali autoritet i njihova se riječ poštovala yes).
Napravila mi je mast (ili kako ona kaže mazu zubo) od slanine, bršljana i luči od bora. Redovito me je mazala tom domaćom mašću.
Ne znam kakav kemijski sastav je ta mast na kraju sadržavala, ali njezin medicinski učinak bio je vrhunski.

Naime, osim mojih sjećanja, nema nikakvih drugih tragova tog nemilog događaja. Nemam nikakav ožiljak na guzi i bez problema se mogu skinuti u kupaći zubo

Ali morat ćete mi vjerovat na riječ-sliku vam ne dam belj

I da....nije baš sve bilo crno i loše kod te nezgode....svi koji su dolazili u posjetu, donosili su bolesniku slatkiše naughty fino




Post je objavljen 30.09.2008. u 09:21 sati.