Ofuren vlastitim riječima skrivio zahlađenje. Doslovno tumačeći tezu da je svaka udaljenoist mala, ako je razlog veliki, zatečen u povećanju distance iz nepoznatog razloga. Kao da su uvedeni krivi parametri, jednadžba s dvije nepoznanice odlepršala u mutne vode, otežala, složena.
Kako nepoznato pronaći u sebi, kad opća znatiželja teži ka izvanjskom?Moraju li sva lutanja dovesti do zaključka kako smo bjesomučno bježali od sebe tražeći nejasne ciljeve, ciklički se vrteći oko odgurnutog polazišta, sebe samih.. Rugajući se maci koja ganja svoj rep, činim isto, pitajući se kad će već nastupiti nesvjestica od neumjerene vrtnje u krug.
Ponadati se da se kroz nesvjesticu može doći do nove svijesti zvuči nesuvislo, unatoč tome što su mnogi pronalasci rezultati apsurdnih zakretanja i niza slučajnosti. Prisjećam se učiteljeve pouke da se ne hvatam u koštac sa jednadžbama s dvije i više nepoznatih, dok ne savladam jednadžbu s jednom nepoznatom. Ne preskakati temelje, spoznati u kojem strancu živim. Mislio sam da se poznajemo. Rušim li ili produbljujem zabludu?
Post je objavljen 19.09.2008. u 07:34 sati.