Ne budi žmukljast, rekla bi mi kad bi ulovila moj odlutali pogled koji je tek otkrivao postojanje hrpice rastresitih misli. Koliko su bile plitke ili duboke, ni sam se ne bih nogao sjetiti. Čudna neka kombinacija sjete, zanesenosti, znatiželje, na rubu ravnodušnosti, na tragu istraživanja izgubljenog vremena - prošlog, budućeg ili sadašnjeg, ni sada mi ije jasno. Pridjev žmukljast nećete naći ni u jednom rječniku, a odražavo bi ono stanje, koje se lagano uz smiješak moglo prebroditi, samo ga je ona znala prepoznati. Nikad je ne zatekoh žmukljastu, niti ikoga u svom okruženju. Izgleda da se to smo meni događa, jedini način za uočiti žmukljastoću je zadubiti se u zrcalo, iznenaditi onoga tamo tipa i latiti se analitike.
Danas se osjećam žmukljasto. Tko bi to mogao primijetiti? Tko bi to stanje mogao odagnati? Zašto ga tjerati kad je postalo dio mene, gotovo više nego redoviti saputnik. Kome obećati da neću biti žmukljast? Sebi ne mogu, jer ću doći u napast da slomim, prerkršim zadanu riječ ili je iskarikiram da baš i nisam tako mislio.
Naša su pisma završavala sa ja jo ju. Na njezino posljednje nisam odgovorio pismom, razgovarali smo o njemu satima držeći se za ruke. Poslao sam i jedno virtualno, ostalo je neuručeno vrišteći na nekom serveru, dok ga ne izbriše strujni udar i razbuca niz od nula i jedinica. Gotovo bezbroj puta sam, u međuvremenu, na orošenom zrcalu upisao te tri kratke riječi, kao i izrekao ih dodirujući kamen. I žmukljasto stanje sklono je prolijevanju suza. Provjereno.
Post je objavljen 18.09.2008. u 13:02 sati.