Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zamkolovac

Marketing

Teorija Velike Praznine

Nakon svih opširnih, manje opširnih i poneke nebulozne teorije o Velikom Prasku, mislim da je došlo vrijeme izteoretizirati ono što je prethodilo Velikom Prasku.
Zapravo, ovo nije teorija, nego činjenično stanje, utvrđeno vlastitim iskustvom, temeljeno na čvrstim, osjetilnim i neoborivim dokazima.
Velikom Prasku prethodila je Velika Praznina ili Big Void. Velika Praznina znači da nije postojalo ništa. Ni tvar, ni energija, ni kretanje, a samim time ni vrijeme.
U Velikoj Praznini sve, odnosno Ništa, bilo je poslagano uredno na prazna mjesta koja su trebala služiti kao police, kao svježe ispeglani popluni, plahte i jastučnice. Zapravo, više kao debeli zimski kaputi Andersenovog carevog novog ruha, ili pametne misli u glavi političara (o širokogrudnosti štovanog kolege Jarmulke bilo bi, čak i u ovim okolnostima, pretjerano uspoređivati). Između tih nemreihbiti-polica, ne-vješalica i zaboravidapostoje-misli nije se kretalo nikakvo vrijeme i nije vrludala nikakva svjetlost. Zapravo, nikakvog zračenja nijedne vrste niti frekvencije nije bilo. Bilo zrakastog ili sinusoidnog. Velika Praznina bila je, kao što joj i samo ime govori, prazna. I velika. Zapravo i nije mogla biti toliko velika koliko je bila mala, jer nije bilo ničega čime bi je se izmjerilo, niti ičega što bi se mjeriti dalo. Znači bila je malovelika. Kao, recimo, starmala. Ili, kao što je rekao veliki teoretičar uma kroz usta De Vita u «Reneissance man-u», bila je army intelligence. Bila je oksimoron. Samodostatna samonedefinirajuća nepostojanica.
U Velikoj Praznini nisu vladali nikakvi zakoni, ne stoga što je vladalo bezakonje, nego jednostavno zato što zakoni moraju imati nešto ili nekoga nad kime će i čime će vladati. Doduše, u kasnijim, mnogo kasnijim vremenima, nakon Veliko Praska (kad je vrijeme počelo postojati), u nekim su segmentima Postojanja (oznaka vremena i mjesta) stvarani zakoni koji su bili stvarani samih sebe radi, bez ikakvog značenja ili svrhe, ali to spada u domenu morona, ne oksimorona.
Stoga i zbog općenitog gubljenja vremena i inspiracije je zapravo nemoguće tvrditi da je Veliki Prasak nastao svršetkom Velike Praznine, jer kako nije imala ni početak ni trajanje, tako nije mogla imati ni kraj. Početkom Velikog Praska moram ispraviti sve dosadašnje krive teorije o njegovu nastanku.
Početak Velikog Praska nije označilo početno gibanje čestica nastalih iz ništavila Velike Praznine, nego bol. Još u vrijeme nepostojanja Velike Praznine, u trenutku prelaska njenog nepostojanja u postojanje Velikog Praska (iako taj trenutak nema nikakove mjerne jedinice ni trajanja), javila se Bol. Oštra, razarajuća, rascijepljujuća, osljepljujuća Bol. Bol popraćena rezidualnim nezvukovima Velike Praznine, nastalim u ništavilu bepredmetne iluzije, koji su se nekako prebacili u dimenziju Velikog Praska i ostali tu trajati, iako nisu imali nikakvog početka.
Ta poluiluzorna mješavina negativne energije, budući je već ulazila u tvarno područje Velikog Praska, bila je i mjerljiva, ali za Bol još nisu ustanovljene općeprihvaćene mjerne jedinice, niti njihove ljestvice.
Bol koja je nastala u Velikoj Praznini, označavajući nastanak Velikog praska, definirala je sadržaj i rubove moje glave, jutros, točno u 14.27 h. A vjerujte, drage kolegice i štovani kolege, Bol se, nakon noći protulumarene uz nekoliko litara direktora (u stručnoj literaturi se još spominje i naziv «tudum», vjerojatno vezano uz jutarnje imaginarne zvukove u Velikoj Praznini) mjeri u škegrovskim razmjerima.



Post je objavljen 16.09.2008. u 16:12 sati.