Jučer na livadi sam primjetio grm sa čičcima, na kojeg je vjetar donio najlon. Najlon se na tom grmu razderao i tamo takav ostao zarobljen. Najlon je tako izgubio svoju svrhu. Spasit ga ne možemo, ako ga pokušamo skinuti uništiti ćemo ga do kraja, a ako tamo ostane potpuno je beskoristan. Međutim, ako skinemo taj najlon i recikliramo ga on će ponovo dobiti svoju svrhu. A grm će postojati kao što je i postojao, sa ili bez tog najlona. Taj najlon je tom grmu potpuno nepotreban, čak štoviše i smeta mu. Kad sam vidio taj najlon na grmu s čičcima, u najlonu sam vidio sebe, a u grmu svijet u kojem živim.
Povuci paralelu sa čovječanstvom i svijetom. Najlon smo mi i kao takvi imamo svrhu, ali kada se rodimo, odnosno dođemo na ovaj svijet, zaplićemo se u grm s čičcima i gubimo svrhu, postajemo mtvaci, počinjemo umirati samim rođenjem, jer je smrt neminovna. Umrli smo danom rođenja. Cijeli naš život priprema je za smrt.
Dakle, ulazimo u svijet u kojem gubimo svrhu i patimo, poput najlona (ako ga gledamo kao simbol čovjeka) koji je rastrgan i bez svrhe životari u patnji čekajuči smrt koja mu u biti donosi spas iz te patnje. Zarobljeni smo među čičcima, u svijetu patnje, a kada se izvučemo iz čičaka umiremo, ali se time i spašavamo jer postoji mogućnost reciklaže i povratka svrhe (ali ne u vidu reinkarnacije, jer bi ona bila ponovo povratak u grm s čičcima, odnosno u patnju ovog tzv. života). Kao što je najlon u biti nametnik tome grmu, tako smo i mi nametnici na ovom svijetu jer nam tu nije mjesto kao niti onom najlonu na grmu s čičcima. Najlon tamo nema svrhu kao niti mi ovdje. Ali taj grm uništava najlon kao što i svijet uništava nas. Grm nije tražio da najlon dođe na njega, niti ga je on namjerno uništio. Najlon je nanešen od strane vjetra, a uništio je samoga sebe jer nije otporan na čičke, kao što mi u ovom svijetu nismo otporni na smrt.
Usporedimo paukovu mrežu sa grmom od čičaka. Kada se muha u njoj zaplete ona je ispunila svoju svrhu, nahranit će pauka. Ali što je sa najlonom u grmu sa čičcima? Najlon je umjetna tvorevina koja tamo nema svrhe. Mi smo umjetna tvorevina koja u ovom svijetu nema svrhe. Ovu metaforu sa najlonom i grmom čičaka mogu protumačiti na još jedan način. Mi smo svijest (ili duša). Naše tijelo živi u njoj, a ne obratno. Svijest je održavatelj našega života. Ona je bezvremena i sveprisutna. Ona nije bila niti će biti. Ona jest. Stavimo li ju u vrijeme i prostor (na grm sa čičcima) ona gubi svoju bit i svrhu, a upravo se to i dogodilo. Našla se zarobljena u vremenu i prostoru i izgubila je svoju svrhu, ili ju je možda ostvarila?
Dakle,zamislimo da je najlon svijest koja jest i ima svoju svrhu, a onda se odjednom nađe zarobljena u vremenu i prostoru (u grmu čičaka) i gubi tu svrhu, ali na kraju ipak postoji mogućnost oslobađanja i povratka svrhe (reciklaža najlona). E, sada se postavlja pitanje čemu taj prijelaz kroz prostor i vrijeme, kroz materijalni svijet, kroz patnju? Koja je svrha ovoga svijeta i našeg "života", naše tjelesne patnje? Kada gledam svijet kroz patnju, a ne mogu ju ignorirati, svijet izgleda besmislen, jer je patnja besmislena, a ako netko zna koji je njen smisao molio bih ga da mi to kaže. A opet, kad gledam gledam život kao takav, njegovo me savršenstvo zadivljuje i nedokučivo mi je. Priroda je nevjerojatan sklad života ako isključimo čovjeka. Takvo savršenstvo od života kao oblika postojanja, a ja ne vidim njegov smisao jer mi patnja zamagljuje vid.
Kad ovo pišem gledam dva vrapčića kako se kupaju u lokvi vode, i djeluju mi neizmjerno sretni zbog toga. Da li oni mogu uistinu biti sretni ili je to čisto nagonsko zadovoljstvo? I oni poznaju bol i zadovoljstvo, ali da li su svjesni te patnje i sreće? Gledam te vrapčiće kako su "sretni" zbog kupanja u lokvi vode, i poželim da sam jedan od njih, pa da i ja mogu biti sretan kupajući se u lokvi vode. Sreća! Aristotel je odavno rekao da je to jedina svrha života. Kao da svi ljudi u ovom svijetu patnje mogu postići sreću. Sami su si krivi što ne znaju biti sretni. Bravo, Aristotel, ti koji si svoj robovlasnički sustav podržavao kao bogom dan. Robovi su najvjerojatnije bili jako sretni ljudi. I mi smo danas robovi na malo drugačiji način. Valjda u svom robovskom položaju moramo naći svoju sreću. Kao da imamo drugog izbora. E, imamo! Boriti se za slobodu svoje svijesti. Kolektivno samoubojstvo, pa oni koji su sretni na uštrb robova više neće imati robove, pa nek traže sreću negdje drugdje. Sad znam odakle ideja svim onim "guruima" koji su pripadnike svojih sekti tjerali na masovna samoubojstva. Ovaj dio sa samoubojstvom zaboravi, razum mi ipak ne dopušta takvu ideju. Iako je smrt spas, zar ne? Eto, poludio sam! Vrijeme je da se idem liječiti. Hebem ti ovaj mozak, tko mi ga je dao!? Za kraj ove "ubitačne" filozofije spomenuti ću još Budu koji nam je dao odgovor na pitanje što je izvor patnje, ali ne i na pitanje što je svrha iste. Kaže Buda:"Želje su izvor patnje." Jednostavno rješenje, prestani željeti i nećeš patiti.Nirvana. E, da, i Isus je dao slično rješenje; odreči se materijalnog bogatstva i živjeti u ljubavi. Ma tko tu koga hebe, koja je svrha svega toga, hebem vas u vaša sveta i prosvjetljena usta!? Ajde bok.
Post je objavljen 16.09.2008. u 14:17 sati.