Vraca mi se proslost. Vraca mi se onaj dan kad sam bila u njegovom zagrljaju.
Mozda ga jos nisam prebolila. Mozda se nisam pomirila s time sto se desilo.
Mozda jos nemogu shvatiti da sam onda ostala povrijedjena, i u suzama.
Mozda bi sad bili bolje?
Mogu li biti ponovo u njegovom zagrljaju?
Ocito mi je jos stalo do njega, a sve ovo ostalo bilo samo prolazno?
Jedini je decko zbog kojeg sam zaplakala.
I to ispred njega.
Ponovo se poceo vrtiti oko mene. A meni se nase slike vracaju, i pjesma koja me podsjeca samo na njega.
Nema dana da ne pomislim
bez nekog vaznog razloga
na onu noc kad su padale zvijezde
pred našim koracima...
Rekla sam si mnogo puta da ga moram zaboraviti. Ali nemogu. Prijatelji smo. Nemogu ne vidjati ga. Kad zajedno izlazimo.
Nema dana da ne pomislim
opet bez nekog razloga
koliko stvarno je istine je bilo
u tvojim rijecima...
Te zimske veceri bila sam sa njim. Sretna.
U njegovom zagrljaju. Obasuta poljupcima.
Ni sat vremena poslije, frendica mi ga je uzela. Znala je da mi je stalo do njega i da sam bila snjim. Hvala ti.
Taj prvi poljubac tvoj
skrio se zauvijek tu negdje u mojim grudima...
Proslo je vise od godinu dana. Njegovi me pogledi ubijaju. Tako zelim bit ponovo s njim.
Jeli to faza? Dali cu se ohladiti?
Ma zar sam zasluzila uvijek ostati povrijedjena?!.:(