Marketing
65. obljetnica oslobođenja interniraca iz talijanskog fašističkog logora Kampor na Rabu
Sam polazak bio je praćen kišom... Nisam ni znala da ću osjetiti toliku bol zbog nečeg što nema veze sa mnom. Oduvijek mrzim groblja i sve vezano uz njih... Ušla sam na spomen-groblje u Kamporu i prvo što me iznenadilo bilo je mnoštvo ljudi koji su se unatoč tmurnom i kišnom vremena pojavili na groblju da bi se sjetili tuge i boli koja je vladala tim područjem 40.-ih godina... Ljudi s tmurnim izrazima lica hodali su zemljom natopljenom kišom i buljili u malene, već propale pločice s imenima... Tako malo ostalo od sjećanja na jedan život... Na jedan život, bolne uspomene na smrt stotina i stotina nekad sretnih ljudi...
Kiša je onemogućila održavanje isplaniranog programa... Nitko nije čuo riječi koje nam je voditelj nastojao uputiti.
Stojim, promrzla od vjetra koji puše kroz kišu i razmišljam... Razmišljam o tome koliko je ljudi ovdje, na istom mjestu gdje ja sad stojim, izgubilo život ili bivalo mučeno... Koliko je ljudi plakalo tu, na istom mjestu gdje i ja sada plačem... Plačem, zajedno s nebom koje prolijeva suze po mom kišobranu i smrznutim nogama... Nastojim ne misliti o onome što se događalo davno prije,a u isto vrijeme mi nije jasno zašto me stid mojih suza ni zašto naizgled samo ja stojim povezana svojim bićem sa svima koji su se ovdje molili za spas... U meni se miješaju tuga i bijes...
Tuga zbog svega navedenog, također i zbog ljudi u mojoj blizini koji su tu izgubili dio obitelji ili su i sami bili dio logora... Nisam vidjela nikog za kog sam bila sigurna da je preživjeli bivši zatočenik logora, ali znam da je i tih ljudi bilo... Zamislite kako li je hrabro djelo doći tamo gdje su dio života proveli očekujući svoju smrt...
Još jedan dio života koji u meni budi gađenje... Kakav li je samo čovjek koji radi u logoru? Radi za to da bi drugoga udarcima tjerao na plač, da bi nekom dubokom mržnjom uništio sve ono pozitivno što je o svijetu mislio mučenik... Kakvo čudovište moraš biti da bi gledao drugoga kako pred tobom umire, a ti si za to kriv? I ne osjećati ni trunku sažaljenja?
Ne, nije tu bilo, nazovimo to "brzih i bezbolnih ubojstava"... Ovdje je bilo određeno da ljudi umiru polako i bolno... Zamišljam urlike i molbe za pomoć, za milost... Zamišljam stotine ljudi na istom mjestu... Zgurane u maleni prostor, a svi povezani istim užasom... U toliko tužnoj gužvi svi su izgubili identitet... Nitko više ne zna svome drugu ime... Ne, oni su samo figure koje po nekom bolesno određenom redu ispuštaju duše... Smrt je u takvoj situaciji s radošću dočekana...
Osjećam kako su u ovom logoru osjećali bol,kako su jedan po drugome plazili, zajedno s crvima koji su izjedali trupla među njima...
Ne želim dalje razmišljati o tome, zatvaram oči i puštam dušama koje oko mene lebde da zaborave... Da zaborave svo zlo koje je prisutno... Pokušavam, ali neki tihi, daleki žamor neda mi da izbrišem slike iz glave...
I dalje skrivam suze... I dalje se sramim što dopuštam prošlosti čiji ja nisam bila dio, dopuštam joj da me slomi i da me povrijedi...
Plačem i na odlasku, skrivam se iza kišobrana po kojem pljušte suze... Odlazim, ali osjećaji nekih drugih davno otišlih ljudi, ostaju u meni... Zauvijek...
Kolika god bila mržnja između različitih nacionalnosti, religija ili drugih dijelova čije razlike su bespotrebno stvorene, ne razumijem kako netko može biću priuštiti toliko patnje... Iako je čovjek jedino svjesno biće i zbog toga je na višoj stepenici od životinja ja sam mišljenja da nismo ništa drugo nego grabljivice... Bića toliko niska i zla da ne vrijedi voljeti... Ne vrijedi bit sretan u svijetu zla... Strašno...
Kako okrenuti glavu i ne obraćati pozornost?
Anušk@
Post je objavljen 13.09.2008. u 18:09 sati.