Umorio sam se od monogologa u ovih par dana, uistinu. Pokušavam kako god znam doprijeti do te većinom bezizgledne djece s nikakvim životnim ciljevima da se trgnu, no do nekih ne može valjda ni vlastita majka doprijeti. Još malo pa ću početi normalno govoriti deranjem. To je postala svakodnevica. Ponašaju se prema učiteljima ko prema govnima. Prema kerovima na ulici se bolje ponašaju zasigurno.
Pljujem ja na sustav u kojem svaka osoba (koliko god bila poremećena) mora završiti školu. E, pa sad, volio bih vidjeti tu osobu koja se toga dosjetila da dođe u školu i u svakom razredu ima par takvih koji te dođu na sat ZLOSTAVLJATI za sada verbalno. A poslije vjerojatno i fizički.
Samo čekam da me netko pipne. Neću ga zavaliti da se tri dana ne ustane jer moja karijera nije vrijedna nekog divljaka nego će me zapamtiti do kraja svog života što ću mu sve prišiti. Netko bi rekao da sam frustriran. Uvjeren sam da i jesam. Danas gledam nešto o depresiji djece i koliko to utječe na brojnost samoubojstava. Jasno ko želatinozni preljev na torti koji nikako da se stvrdne. A ja bih tome dodao i još jedno vrlo važno pitanje - tko učiteljima pomaže da se smire nakon ovakvih govana? Meni su jedina terapija očito tablete za smirenje. Ne, ne. Neće to tako još dugo. Previše toga znam i previše sam sposoban da bi me neki niškoristi dotukli.
No, slijede dva dana psihoterapije. Dva dana kada sam gospodin nastavnik. Kada me netko i pozdravlja i ustaje se i želi uspjeti. Gle li čuda.
Pozdrav svima koji imaju imalo volje čitati moje retke. =)
Post je objavljen 10.09.2008. u 21:09 sati.