Kad može s dubokom svjesnošću svoje beznačajnosti unutar neizmjerne građe svih stvari pogledati preko rijeka, brda i dalekog horizonta i ipak održati vjeru, nadu i hrabrost – korijene svake vrline.
Kad spozna ono što je uklesano u njegovu srcu, da je svaki čovjek jednako plemenit kao i on sam i kada nastoji upoznati, zavoljeti i oprostiti svojim bližnjima.
Kad zna na koji način suosjećati s ljudima u njihovoj tuzi, sreći, čak i u njihovim grijesima, znajući da svaki čovjek vodi tešku bitku u okolnostima koje, po pravilu, nadilaze njegovu snagu.
Kada je naučio kako steći prijatelje, i , što je još važnije, kada je naučio kako ih zadržati.
Kad voli cvijeće, kad nauči loviti ptice bez puške i kad osjeti ganuće zbog stare, zaboravljene sreće.
Kad čuje smijeh malog djeteta i melodiju iz djetinjstva.
Kad može sačuvati sreću i dostojno razmišljanje usred podlih životnih kinjenja.
Kad ga zvjezdana krošnja stabla i odsjaj sunca u vodi može obuzeti kao pogled na nekog davno umrlog i mnogo voljenog.
Kada ni jedan glas patnje ne doseže njegovo uho uzalud i kada ni jedna ruka ne traži njegovu pomoć bez odgovora.
Kada vidi dobro u svakoj vjeri, bez obzira kako se ona zvala, koja pomaže čovjeku dosegnuti božansko i vidjeti veličanstveno značenje života .
Kada može pogledati u usputnu kaljužu i vidjeti nešto iza grijeha.
Kada zna kako moliti, kako voljeti, kako se nadati.
Kada je sačuvao vjernost sebi, vjernost svojim bližnjima i vjernost Bogu, u ruci drži mač protiv zla, u srcu mrvicu pjesme – sretan što živi, ali ne bojeći se umrijeti.
Takav je čovjek pronašao tajnu sreće koju pokušava pokloniti cijelom svijetu.
Post je objavljen 10.09.2008. u 00:40 sati.