Marketing
The dirty dozen
Da dočaram atmosferu.
Nekoliko desetaka ljudi se okupilo ispred staklenih vrata sa željeznim rešetkama. Još je toplo, pa su raspoloženi i nije im teško čekati na zraku. Mnogi puše, neki imaju i pivu u ruci (ili alkohol po izboru). Veselo ćakulaju ne bi li prikrili nervozu koja ih izjeda iznutra. Svjesni su da je to možda zadnje što će vidjeti i doživjeti od glume u sljedećih godinu dana.
Vjerojatno ih je nestrpljivost potjerala tamo puno prije rečenog roka, pa su sad već satima tamo i poprilično su pijani. Misle kako nije baš pametno da se previše obliju, ukoliko ih zapadne sreća da sutra ujutro u 10 moraju doći na isto mjesto, odmorni i čili; ali strah radi svoje, a cuga ga najbolje zatomljuje.
Sati su prošli u usiljenim razgovorima i pretjeranim osmjesima. Tada se lica koja su o njima vijećala počinju polako, jedno po jedno, pomaljati kroz ta kobna vrata, upućivati svima sućutne poglede, ulaziti u automobile i odlaziti. Naši junaci ih broje. Znaju - tek kad i posljednji ode, taj će sudbonosni papir prvi put vidjeti svjetlo dana.
I dolazi konačno i taj trenutak, papir biva izvješen.
Kao i u svakoj priči koja se ponavlja, i ovdje postoje varijacije. Katkad je papir na ulaznim vratima, katkad na oglasnoj ploči. Nekad je još topao od printera, boja na imenima se još uvijek suši, a nekad je do odluke došlo toliko kasno da je sve ispisano nečijom rukom, na brzinu; što može uzrokovati sveopću zbunjenost oko imena koja su slična, i pobuditi posljednji tračak nade kod nekoga tko svoje ime tamo nije iz prve ugledao.
No što je, tu je; statistika nam govori da većina ljudi koja je tamo satima čekala neće biti na tom popisu. I jao si ga njima. Mogu biti snažni, pijani, nabrijani, ljutiti; mogu se rasplakati, raspasti, otići doma i uspavati se suzama misleći kako su na taj način unaprijed riješili frustraciju, ali zapravo ne znaju, nemaju pojma koliko će ih to obilježiti. Označit će ih za čitav život, neće proći dan a da se ne zapitaju zašto. Izmišljat će krivce, govoriti o zavjerama, vezama, nepotizmu, ali duboko, duboko u sebi vjerovat će cijelo vrijeme da je problem zapravo u njima.
O, dobro znam kako se osjećaju i nimalo im ne zavidim na tome.
A kako sam ja večeras?
Prvi put u pet godina bila sam apsolutno i nepogrešivo sigurna da ja neću biti na tom popisu. Znala sam to. Znala sam, jer jutros kad su prozivali moje ime, nitko im se nije odazvao. Ja nisam bila tamo.
Da, večeras je prvi rujan u pet godina kad se ja osjećam DOBRO.
Post je objavljen 09.09.2008. u 23:10 sati.