Pregled posta

Vatrene kugle i Stankov vrh (nastavak Renesansnog festivala)

(nastavak iz prošlog posta)


Kako su mi skoro 'zbombardirali auto


Nisam vam ispričala priču vezanu uz parking. Naime, kad smo došli pred to Sajmište, gdje se održavao Festival, iz smjera Zagreba, uopće nisam skužila da je malo podalje od ulaza ogroman parking. Nego, skužim ispred mene neki auto skreće na travu i parkira. Do njega još jedan-dva auta i ja brzo reagirala i, tuf, za njim! Pa što ne bi i ja kad oni mogu! Tako je na travici u ravnini ulaza na Festivala parkiralo nas troje-četvero. Hajde, bilo mi je malo čudno što nas je tako malo, što smo, eto, jedini našli mjesta u hladu, što se do tog parkinga dijelom mora ići pješačkom stazom, itd. Dobro, dobro, bilo je tih nekih sitnica, ali ono što se kasnije dogodilo sledilo bi krv u žilama svakom poštenom vlasniku auta!


Evo naših auta u daljini, da lakše vizualizirate:




Ništa, šećemo mi Festivalom i odjednom čuješ na razglas da se mole vlasnici automobila da se maknu s travnate površine. Kreće nabrajanje, navedu i moj. Zahihoćem se ja, ono, gle mene face. Šta ćemo sad, pitam. Kad kažu meni moji sudruzi inteligentiše "ma, šta te briga, nemaš tu pauka u Koprivnici, već bi te odnijeli da su htjeli", kao ono budi cool. Ne mogu baš biti cool, ali umirim se ja, dobro, neću bar žuriti maknuti auto... za to vrijeme žena-voditeljica čita ponovo koji su automobili i registracije u pitanju... onak' polako, da svi dobro čuju!





I sad čuješ njen legendarni nastavak koji je ledio krv u žilama!! Otprilike, "AKO ne maknete svoje automobile tada će ih oštetiti vatrene kugle koje će katapulti izbacivati u tom smjeru, hvala!!" Ha?! Šta?! Da se katapultist igra s ciljanjem nekog od tamo parkiranih automobila? Da moram doći u Croatia osiguranje i aktivirati kasko zbog tog što mi je auto pogođen vatrenom kuglom!? Oh ne!

E, ma, koji Usain Bolt!! Kojim sam se ja trkom ispuštajući neljudski krik spustila preko brda i livade pa prema autu! Ajme! Bježmo od vatrenih kugli!


Invazija na privatnost na planinarski način


Hajde sad, kad smo već u autu, gdje ćemo ga parkirati, šta ćemo... ništa, odlučimo mi otići do sela 8 km udaljenog od Koprivnice pod čudnim imenom Jagnjedovac. Tamo ćemo otići na Stankov vrh i pokupiti još jedan žig za našu Hrvatsku planinarsku obilaznicu. Na sreću, oznaku za selo smo skužili još kad smo klizili Koprivnicom do Sajmišta. Došli mi do Jagnjedovca, super svi ljubazni. Skužili smo da su ljudi u tom kraju toliko ljubazni da će ti više puta ponoviti jedno te isto samo da budu sigurni jesmo skužili. Mora da smo izgledali ili debilno ili izmoreni vrućinom, kako god, bolje i više puta nego da nam nešto nije jasno. Ono, tip ispriča sve detaljno i mi ono "hvala, hvala, skužili smo", već ubacujem u prvu, svi se vraćaju u početne položaje na sjedalima i skidaju ljubazne osmijehe s lica, kad čuješ legendarni "daaakle" i kreće druga tura istog sadržaja.

I sad pazite, oni koje zanima planinarenje, ovo! To jutro, prije odlaska u Koprivnicu, kao svaka prava žigomanka, upisala sam u Gugl "žig, Stankov vrh" ili tako nešto. I dobivam ovu stranicu. Kako je sve bilo u brzini, meni jedino šta je ostalo bilo je "skretanje", "kuća na uglu", "blizu šume", "žig", "gđa Tereza", "ograda na kući gđe Tereze ima planinarsku kutiju".

No, da... naime, kad prođete Jagnjedovac, još pičite, ima i oznaka na cesti, u jednom trenu se skidate s "glavne" asfaltirane ceste i skrećete lijevo na makadam. Baš na tom raskršću je jedna užasno siromašna, koma kuća, na čijoj smo ogradi spotali crveni sandučić (garant planinarski, netko reče). I ništa, došli mi do vrha - autom. Zadnjih par koraka izađeš iz auta i popneš se metar-dva da bi došao do zgodnog vrha. Najvišeg vrha Bilogore - Stankovog vrha. Na nekoj livadici par čudno postavljenih klupa, spomenik i - žig!





I sad tu dolazi do podjele među nama. Žig nije origigi! Žig je Koprivnički planinarski put! Plus, ne znam tko ga je radio, ali genijalno je napravio žig da na njemu uopće ne piše infos "Stankov vrh" već nešto u stilu "5. točka KPP-a". Ja jedina lupam žig, ostali će kao "čekati pravi" kod Tereze u onoj trošnoj kući. Proročki kažem "ovdje se više ne vraćamo, lupi ovaj žig kao rezervni, ne idem u ovu pustoš po kaldrmi prašiti auto još jednom". Ne, ne, ne treba, tamo će oni. Dobro, ja sam svoj žig lupila.

Ali avaj, što bi rekli naši istočni susjedi! Vratismo se mi pred kuću, parkirali fino auto. Nigdje nikog, trošna kućica koju čak nisam ni fotkala od strašnih događaja koji će uslijediti!



Dolazi kolega-frend do ograde, prilazi crvenoj metalnoj kutiji na ogradi, pruža ruku da će je otvoriti, kad odjednom čuješ glas koji ti, opet, sledi žile "halo, momak, šta to radiš?!". Mi se smrzli. Tražimo žig. Kakav žig. Nema tu nikakvog žiga. Mila majko. Muškarac zarobljen u tijelu žene čak je u jednom trenutku nas pitao da li pričamo njemački, jer da je ona došla iz Njemačke i već je (kao) zaboravila hrvatski. Toliko smo valjda bili glupi u objašnjavanju kakav žig tražimo i da tražimo Terezu i njenu ogradu. Zamislite scenu, subota, sjediš u svojoj kućici i odjednom kroz prozor skužiš lika kako ti u 15:34h otvara poštanski sandučić!!! Isuse!! Poludjela sam!

Ja se vraćat na Stankov vrh ne mislim. Šta niste lupili ovaj rezervni žig. Idite pješke. Bila sam nesalomljiva. Plus, naravno, nismo imali vode i svi smo već lipsali na onom 35+ suncu.


Ništa, vratili se u Jagnjedovac. Kontali smo možda je tamo na skretanju za Stankov vrh neka Terezija. Pričali smo u dvije različite kuće, nitko nikad čuo za Terezu, za žig, za... ništa! Ali ljubazni svi. Čak je došao neki tip pa rekao da odemo tamo-i-tamo gdje živi stara gospođa, mislim da je rekao Danica Lepina ili tako nešto, koja će vjerojatno znati gdje je famozni žig. Taj smo dan garant bili glavna tema u Jagnjedovcu. Neke aveti traže sveti žig. Danica osim što je bila stara, bila je i stara planinarka. No, odustali smo. Žig vam je gore bio, makar ne i pravi...


Vratili smo se u Koprivnicu.

Misterija je riješena tek po našem dolasku u Zgb. Nije točno kako piše na onim stranicama da se žig nalazi kod neznamtijakoga.

Žig je, vjerovali ili ne, na samom vrhu, na spomeniku koji je metar od metalne kutije sa žigom KPP-a. Ugrađen. Vidite pozadinu najpoznatije koprivničke pjevačice, malo ulijevo je metalna kutija sa žigom KPP-a, a do njega je neki spomenik. Ne znam kaj je najpoznatija Vrdoljakova snaha tamo radila, ali spremno je pozirala!




Nego, evo par fotografija da malo razbiju tjeskobnu atmosferu ovog posta!


Pogledajte tek ovaj vrtuljak!




Malo tona na blogu:




Joj, e, a ovaj dolje čudni srednjevjekovni instrument, hehe...




Priđem ja čovjeku i pitam ga da kak je neobičan instrument i da kako se zove. I on meni kaže neku riječ na "d", ja pokušam izgovoriti, ne ide... nasmijem se i kažem da nikad nisam čula, čudno ime. I on meni kaže, opet, tu riječ na "d" i još dvije-tri promrmlja... i ja nastavljam spiku, ne popuštam, kažem mu nešto u stilu "ali baš je neobičan" smješkam se debilno, onak' neka bedasta konverzacija... odjednom se frend nagne i šapne mi "šta melješ, tip je Mađar, nema blage šta ti pričaš". Never mind. Malo smo si popričali.



Osim što smo na Festivalu vidjeli pravu alkemičarku, vidjeli smo i mladića koji "uzgaja" pijavice. Eto, prvi put sam ih vidjela uživo, a lik mi je nudio da ih, iz meni potpuno nepoznatih razloga, stavim na kožu. Dakle... stresem i sad od pomisli, dok kuckam tu desecima kilometara daleko od njegovih životinja.




Evo i jedan close-up. Tu bi Bugenvilija trebala uskočiti sa svojim makro-sposobnostima. Garant bi svašta vidjeli na glatkom tijelu ove pijavice!




Jedina tužna scena na Festivalu bio mi je štand na kojem je na krajnje nehuman način netko svezao obje noge ovog gavrana. Ne mogu si zamisliti kako je jadna ptica morala sve to izdržavati, na tom suncu, mase ljudi, tko zna jesu je i izazivali, dirali. Užas! Pogledam to i onda slijedećih ne znam koliko vremena ne mogu ni na šta drugo misliti, već samo na to "kako ljudi mogu bit' tako bezosjećajni". Ne znam...





Za sve Ovnove:




Garda prije ispaljivanja tradicionalnih plotuna:



Puhanje dima od baruta, da ne misilite da su mu obrazi na ovoj fotki u prirodnom položaju, hehe...




Najzgodniji i najegzotičniji od dvorskih luda bio je lik koji je hodao po staklu. Kasnije je i legao...




... doveli neko dijete da stane na njega. I sad voditelj u šali kaže malom "ma, samo ti skači, neće njemu ništa biti", kad vidiš malog harambašu stao svom snagom skakati čovjeku po prsima prema vratu". Ovo je scena kad su ga pokušali obuzdati i Staklo-Man i njegov kolega Modni Mačak.






Konačno, za kraj ovog posta, za apsolutno najbolje kostime ovogodišnjeg Renesansnog festivala proglašavam ovaj par:



E, svaka im čast! Toliko detalja i toliko hrabrosti... majke mi su me oduševili! (Sori, fotka je mutna jer sam na brzinu fotkala, bez blica, nisam ništa stigla podesiti, ali može se skužiti.)



Toliko za danas. Bit će još jedan post sutra o centru Koprivnice i šta smo klopali, za kraj... Super nam je bilo!


(nastavak u idućem postu)

Vrh: Legendarnih 309 m Markacije: Table uz cestu Žig: Da. Da. Da. Na vrhu 2. Vrijeme do vrha: Autom 10-15 min. od Koprivnice. Opasnosti: Samo ako se odlučite tražiti misterioznu gđu Terezu i njenu kapiju Životinje: Nikakve. Vidikovac: Nikakav. Ali možda naletite na nekog s estrade. Sve u svemu: Zaista bizaran vrh!

Post je objavljen 09.09.2008. u 10:53 sati.