Par mijeseci nakon Pierovog pada sa bicikla , jedne veceri dok sam ga rucno obradjivala primijetila sam da je Pierov ud malo nakrivljen prema gore, prema trbuhu . Nisam posebno obracala paznju, mislila sam da je to neka prolazna pojava, ili da sam krivo vidijela .
Nakon jos mijesec dana Pierov ud je bio vidljivo kriv prema desno i prema gore , recimo nekih 10 stupnjeva .
Vidijevsi da se to povecava poslala sam Piera kod urologa u nasoj bolnici .
Nisam ga ni mogla poslati kod mame, jer ona nije bila tu na duze vrijeme, a i nije dugo radila sa muskarcima.
Piera je pregledao jedan od uglednih ljecnika nase bolnice i postavio mu diagnozu Peironijeva bolest. nedje se kaze i Peroni disese, ili Peyronie.
Nisam ni ja znala tocno sto je to , ali sam vidijela kako izgleda. u mom slucaju.
Nakon malo konzultiranja, enciklopedija,kniga u kuci, strucnih knjiga na poslu sam doznala da je to okostavanje tkiva najcece uslijed traume , udarca ili iz nepoznatih razloga.
. Ali stvari su bile mnogo gore , jer je bolest tek bila u pocetku, a obicno to traje oko godinu dana za koje vrime se ud ili skrivi jos vise ili se mora ljeciti .
Ljecenje se sastojalo od inekcija ljeka u samo tijelo penisa na mijestu gdje je doslo do okostavanja.
Pier je jako tesko podnosio te inekcije , iako su ljecnici tvrdili da su samo umijereno bolne za vrijeme injektiranja.
Pier nakon tih inekcija, otprilike dva puta tijedno, nije moga ni voziti , nego sam ga ja morala odvesti kuci , a na krevetu bi lezao cijeli dan dok bol ne popusti .
Od sexa nije bilo nista , nije imao volje ni poigrati se sa mnom, a meni je bilo jasno zasto , jer osim boli postojao je i psiholoski moment , ato se moglo usporediti, kao da imas dobru veceru pred nosom , a ne mozes je pojesti, jer nemas zube , ili ne mozes dohvatiti tanjur.
Zadovoljstvo sam morala potraziti sama sa sobom , ali mi nije islo od ruke , nekako je sve bilo usiljeno i nisam imala onaj pravi osijecaj opustenosti i slobode dozivljaja vrhunca i strasti orgazma kako sto je to bilo kad bi imali zajednickii sex.
Nakon prvog tretmana od 2 mijeseca , slijedila je pauza i za to vrijeme smo pokusali odnos , a li na moje veliko iznenadjenje kad sam Pierov ud uspijela podignuti bio je jos krivlji nego prije i to visestruko , sad je gledao prema Pierovom trbuhu , skoro 90 stupnjeva , tako da sex nije bio moguc .
Od jada nisam znala sto bi sa sobom , htijela sam plakati , ali sam se suzdrzala u Pirovom prisustvu, plakala sam sama u svojoj sobi.
Poslala sam odma sutradan Piera kod onog istog specijaliste , i on je konstatirao da mu je tretman samo pogorsao stanje i da neka pokusaju jos sa jednom turom inekcija , ja sam to odbila.
Nikad necu doznati jeli to napredovanje bolesti bila slucajnost , koja se opisuje u nekim medicinskim knjigama ili je bila osveta specijalista sto nije on postao generalni direktor bolnice.
Konzultirali smo jos nekoliko ljecnika u drugim gradovima i svaki je dao svoju varijantu razvoja bolesti i ljecenja .
Jedan je predlozio operaciju , ali kad je vidio o kojoj velicini penisa se radi , odustao ,je , jer se operacija vrsi tako da se izrezuje dio penisa sa suprotne strane , kako bi se on ispravio , sto je za Piera bilo skoro neizvedivo , jer nista nebi ni ostalo, a i to je bilo pitanje sa kakvim uspijehom.
Oboje smo bili u sve vecem psihickom, sexualnom i fizickom soku . Nismo znali za izlaz.
Nakon godine dana bolest se stabilizirala, Pierov ud je ostao skrivljen prema njgovom trbuhu kao upitnik i svaka penetracija je bila nemoguca.
Ne samo da je bilo nemoguce staviti ga u moju vaginu , ili anus , nego ga je skoro nemoguce bilo masirati ili rucno zadovoljiti , jer je jako tesko to raditi u nekom polukrugu.
Neko vrijeme sam ga zadovoljavala sa stopalima i carapama , tako da bi mu mazila penis i jaja sa nogama preko svega i on bi svrsio , to je postao nekakva fetis nogu , i to je bilo zadovoljavajuce za Piera neko vrijeme , kako je gubio osijecaj u njezniku , tako mu je bila potrebna sve jaca stimulacija .
Neko vrijeme sam to uspijevala na nacin da sam oblacila mrezaste carape koje su jace trljale i derale po udu.
Vremenom mu je penis izgubio jos vise osijetljivost , pa sam ga morala stimulirati na neobicno grube nacine.
Naprimjer lagano bi ga tukla sa malim kaisem ili smotuljkom krpa , tako sam ga jos neko vrijeme uspijevala dovesti do orgazma.
Kad mu je ud u potpunosti izgubio osijetljivost , svaka masaza je svakim danom bila sve manje efikasna i na kraju nismo mogli nikako postici orgazam za Piera.
Pier je bio uzasno frustriran
Ponovo smo posijetili jednog ljecnika u nasoj bolnici i ovaj mu je dao nekakve tablete za umirenje .
Kad se moja mama vratila sa puta ,sve sam joj ispricala i pitala sam je za savijet .
Kad je ona vidijela o kakvim se tabletama radi pocela je vikati na mene
- Jeli ti jasno da su vam dali tablete za smnajivanje spolne zelje , sad se mozes pozdraviti sa sexom i sa Pierom....
Kad sam malo bolje procitala upute tablleta , shvatila sam da je sve skupa bila prevara i osveta mojih ljecnika prma meni , a preko Piera.
Nisam mogla nista dokazati , jer se to smatralo kao jedan od nacina ljecenja koji je bio sluzbeno medicinski priznat.
Pier nije vise imao nikakve spolne zelje, ni moci, ni fizicke mogucnosti da ostvari sex. Pier se predao u potpunosti radu i hobijima , a ja sam postala totalno isfrustrirana direktorica , koja je mrzila sve oko sebe.
Post je objavljen 08.09.2008. u 23:46 sati.