Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pravnicimostar

Marketing

DRUGA GODINA-Obiteljsko pravo(Seminarski rad)

UVOD



U suvremenim pravnim sustavima kao životne zajednice u koje ljudi stupaju najčešće spominjemo zajednice kao što je brak, izvanbračna zajednica ili pak jednospolna zajednica. U suvremenim pravnim sustavima rijetke su ili pak manjeg značaja promjene odredaba o braku, a osobito o sklapanju braka(npr. oblik sklapanja ili tradicionalne pretpostavke za brak). Ograničenih izmjena propisa bilo je u hrvatskom bračnom pravu npr. u vezi s bračnom smetnjom krvnog srodstva, koje se u obiteljskopravnoj teoriji ne smatraju važnima za pravo građana na sklapanje braka, a ni pravotehnički besprijekornima. Brak i izvanbračnu životnu zajednicu žene i muškarca te njihove podoblike koji ovise o okolnostima u kojima je nastao ili se ostvaruje odnos roditelja i djece, u suvremenim europskim pravnim sustavima uređuju propisi koji se usklađuju s međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima.

U pogledu drugih životnih zajednica zamjetno je da sve više europskih država propisuje i sadržajno proširuje pravne učinke izvanbračne životne zajednice žene i muškarca. Takvoj zajednici u hrvatskom pravnom sustavu priznat je nasljednopravni učinak odredbama koje nisu valjano usklađene s odgovarajućim obiteljskopravnim pravilima.

U novije vrijeme traju rasprave treba li pravno priznati odnosno da li i kako normativno urediti životne zajednice istog spola. Pojavili su se i prvi primjeri propisa koji odstupaju od pravila da je brak pravni institut koji je namijenjen isključivo osobama različitog spola.Također treba napomenuti da je sve više zemalja koje pravno reguliraju životne zajednice osoba istog spola. Nameću se brojni razlozi protivljenja takve vrste zajednice kao što je pitanje pravo na sklapanje braka takvih osoba, o posvojenju djece, o medicinskoj oplodnji.

Brak je zakonom uređena zajednica žene i muškarca.

Izvanbračna zajednica u smislu zakona je zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili izvanbračnoj zajednici s drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.












1. BRAČNO PRAVO I BRAK


1.1. Bračno pravo

Bračno pravo je skup propisa sa kojima se uređuje brak i odnosi u braku.Ono je dio obiteljskog prava i sadrži norme koje braku daju obilježja i značenje obiteljskog pravnog instituta. Brak pravno uređuju odredbe kojima su propisane pretpostavke i postupak za njegovo zasnivanje i prestanak. Strogost propisa važno je obilježje bračnog prava. Međutim ima osobnopravnih učinaka braka koji nisu uređeni strogim propisima nego je bračnim drugovima dopušteno da i urede sporazumom(npr. prezime žene i muža nakon sklapanja braka, mjesto stanovanja.)
U ranim razdobljima društvenog razvitka na ljudsko ponašanje utjecale su običajne i moralne norme. Tek u društvima na višim razinama civilizacije nastaju pravna pravila iz kojih će se razviti bračno pravo. Tijekom europske povijesti nastala su dva temeljna modela prava(germansko i rimsko)Razlika je u tome što iz rimskog prava potječe pravio po kojem brak nastaje suglasnošću volja muškarca i žene nasuprot germanskoj formi sklapanja braka u kojoj je žena najčešće objekt. Normiranje svjetovnog prava jedna je od posljedica Francuske revolucije; nakon Ustava iz 1791. u Francuskoj je zakonom uvedena građanskopravna forma sklapanja braka, nazvana civilni brak. Građanske kodifikacije iz 19. st.uređuju bračne odnose u skladu s pravilom da je muž glava obitelji. Žena je pravno nesamostalna.nakon 2. svjetskog rata u bračnom pravu dolazi do znatnih promjena. Povećan je broj zemalja u kojima je propisan obvezatan građanski brak.Liberaliziran je režim raskida braka na zahtjev muža ili žene uvođenjem sporazumnog razvoda. O srednjovjekovnom razdoblju postoji zajednička ocjena da je tijekom 5 stoljeća crkva na zapadu imala gotovo isključivu nadležnost u bračnim stvarima. U hrvatskoj je izvor obiteljskog prava početkom 19. st. bio Austrijski opći građanski zakonik koji odredbe bračnog prava sadrži u dva poglavlja.Ono nije istodobno stupilo na snagu u svim područjima. Sklapanje braka je bilo u nadležnosti države dok je crkveno vjenčanje uvedeno kao fakultativni oblik sklapanja braka. Brak je bio razrješiv bez obzira na vjersku pripadnost građana i u svim bračnim starima postojala je isključiva nadležnost redovnih sudova. Radikalna promjena bračnog prava nastupila je za hrvatsku nakon drugog svjetskog rata u okviru nekadašnje Federativne Narodne Republike jugoslavije. Sve stečene propise na dotadašnjim pravnim propisima zamijenio je novi izvor bračnog prava, tj Osnovni zakon o braku iz svibnja 1946.g. Federalne jedinice bile su ustavnopravno ovlaštene dopunjavati osnovne zakone, pa je tako u Hrvatskoj izvor bračnog prava bio OZB, dopunjen s dva republička zakona.Osnovni zakon o braku je ozakonio obvezatan građanski brak a za odnose u braku vrijedilo je načelo ravnopravnosti žene s mužom i zaštite djece. Ustavnom reformom (1971-1974) promijenjena je zakonodavna nadležnost pa su odredbe Osnovnog zakona o braku kao saveznog zakona prestale vrijediti. Postupak donošenja izvornog republičkog zakonodavstva potrajao je do 1978. g. kad je tadašnja SRH prvi put samostalno regulirala sve obiteljske odnose Zakonom o braku i porodičnim odnosima. U tom zakonu bračno pravo regulirano je u nekoliko skupina odredaba ( o postupku i pretpostavkama za sklapanje braka, o osobnim pravima i dužnostima bračnih drugova te o prestanku braka.)Posebnom odredbom propisano je sklapanje braka u inozemstvu. Norma omogućuje državljanima RH sklapanje braka pred ovlaštenim konzularnim predstavništvom ili diplomatskim predstavništvom Republike Hrvatske.



1.2.Brak


1.2.1. Pojam i obilježje braka


Brak je zakonom utvrđena zajednica muškarca i žene.
Brak je društveni odnos koji je tijekom vremena postao pravno uređen odnos i poseban obiteljsko pravni institut. Ne može se definirati u sveopćem značenju za sve narode i za sva vremena. Moderni zakonodavac se suzdržava od pokušaja da predoči neku određenu sliku braka. U europskim zemljama razvile su se o braku određene općepriznate predodžbe. Temeljne predodžbe o braku povezane su u s nekoliko njegovih trajnih obilježja kao što su:
• Načelo pristanka na brak a to znači da se brak može zasnovati samo na slobodnoj odluci muškarca i žene.
• Monogamija jer se u kršćanskom kulturnom krugu brak shvaća kao duhovna i tjelesna zajednica
• Trajnost u načelu do kraja života što znači njegovu načelnu no ne i apsolutnu nerazrješivost.ravnopravnost i partnerstvo bračnih drugova.


1.2.2 Sklapanje braka


Sklapanjem braka nastaje novi pravni odnos. Pravno uređenje tog odnosa sastoji se u propisivanju sadržajno različitih pravnih pravila. Dio tih pravila čine norme o sklapanju braka, a u njima pravni poredak određuje tko može sklopiti brak, pretpostavke za brak te postupak sklapanja braka. Brak se prema odredbi obiteljskog zakona može sklopiti suglasnom izjavom žene i muškarca građanskom i vjerskom obliku. Pravo na sklapanje braka priznato je i zaštićeno u međunarodnom sustavu prava čovjeka.
Osobe koje namjeravaju sklopiti brak osobno podnose prijavu matičaru u općini u kojoj žele sklopiti brak.Uz prijavu se prilažu izvodi iz matične knjige rođenih, a kada je to potrebno i druge isprave.
Matičar će na temelju izjava osoba koje žele stupiti u brak, a po potrebi i na drugi način , provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti za postojanje i punovažnost braka. Ako utvrdi da nije ispunjen ni jedan od uvjeta, matičar će usmeno saopćiti osobama koje žele sklopiti brak da ga ne mogu sklopiti i o tome sačiniti službenu zabilješku.
Matičar u dogovoru s budućim bračnim partnerima određuje rok za sklapanje brak, koji ne može biti prije od 30 dana od dana pojavljivanja. Iznimno kada za to postoje opravdani razlozi,matičar može odobriti sklapanje braka prije isteka roka.
Matičar će preporučiti budućim bračnim partnerima da se, do dana sklapanja braka, uzajamno izvijeste o stanju zdravlja, da posjete obiteljsko savjetovalište i upoznaju se sa stručnim mišljenjem i uvjetima za razvoj skladnih bračnih i obiteljskih odnosa, kao i da posjete ustanove u oblasti zdravstva radi upoznavanja s mogućnostima i prednostima planiranja obitelji. Matičar će buduće bračne partnere upoznati s mogućnošću uređenja imovinskih odnosa iz članka 258 ovog zakona. Matičar će buduće bračne partnere upoznati s mogućnošću sporazumijevanja o prezimenu iz članka 31. ovog zakona i uzeti će njihove izjave o prezimenu.
Ako na dan određen za sklapanje braka ne dođu jedan ili oba buduća bračna partnera, a izostanak ne opravdaju, smatrat će se da je prijava namjere sklapanja braka povučena.
Sklapanje braka vrši se na svečan način u posebno određenoj općinskoj prostoriji. Na zahtjev budućih bračnih partnera matičar može odobriti da se brak sklopi na drugom mjestu, ukoliko za to postoje opravdani razlozi. Sklapanje braka se može odobriti izvan prostorije i ako ne postoje opravdani razlozi, u kom slučaju su dužni da plate naknadu, čiju će visinu odrediti mjerodavni općinski organ uprave.
Brak sklapaju bračni partneri u nazočnosti matičara i dva svjedoka.
U naročito opravdanim slučajevima, mjerodavni općinski organ uprave može rješenjem dozvoliti da se brak sklopi ako je nazočan samo jedan budući bračni partner i opunomoćenik drugog. U punomoći, koja mora biti ovjerena od strane suda ili javnog bilježnika, moraju biti točno navedeni osobni podaci davatelja punomoći, opunomoćenika i osobe koje opunomoćenik želi sklopiti brak i datum izdavanja punomoći.Punomoć važi 60 dana od dana ovjere.
Svjedok pri sklapanju braka može biti svaka punoljetna osoba koja ima poslovnu sposobnost.
Sklapanje braka počinje izvješćem matičara da su nazočni budući bračni partneri i da je na temelju njihovih izjava, izjava svjedoka i isprava utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za postojanje i punovažnost braka.
Nakon što utvrdi da na njegovo izvješće nema prigovora, matičar će upoznati buduće bračne partnere s njihovim pravima i dužnostima i značajem braka. Matičar će posije upitati pojedinačno svakog od budućih bračnih partnera da li pristaje da međusobno sklope brak.
Brak je sklopljen kada budući bračni partneri izjave svoj pristanak. Nakon pristanka matičar objavljuje da je brak sklopljen. Matičar upisuje u matičnu knjigu vjenčanih sklopljeni brak i izjave o prezimenu uzete sukladno članku 20 ovog zakona.Nakon što se bračni partneri, svjedoci i matičar potpišu u matičnu knjigu vjenčanih matičar bračnim partnerima odmah izdaje izvod iz matične knjige vjenčanih.
Bračni partneri koji žele, nakon sklopljenog braka pred matičarom, sklopiti brak i pred vjerskim službenikom , dužni su mu predati izvod iz matične knjige vjenčanih.


1.2.3. Pretpostavke za sklapanje braka


Obiteljski zakon propisuje dvije skupine pretpostavka za sklapanje braka. Svaka od njih temelji se na određenoj vrsti razloga zbog kojih pravi sustav ne dopušta sklapanja braka. Postoji razlika u pravnim sankcijama. Prvu skupinu čine pretpostavke bez čijeg nastupanja brak pravno uopće ne nastaje, a to su pretpostavke za postojanje braka. Za povredu odredaba o tim pretpostavkama sankcija je radikalna jer ne nastaju pravne posljedice braka. Druga kategorija pretpostavaka ne djeluje na nastanak odnosno postojanje braka, ali utječu na njegovu pravnu valjanost. To su pretpostavke za valjanost braka i obuhvaćaju slučajeve kad nastaju pravne posljedice braka, a sankcija za povredu sastoji se u mogućnosti poništenja braka.


1.2.3.1. Pretpostavke za postojanje braka


Brak sklapaju suglasnom izjavom žena i muškarac pred matičarom. Matičar je državni službenik. Bračni partneri mogu nakon sklopljenog braka pred matičarom sklopiti brak i pred vjerskim službenikom.
Za postojanje braka potrebno je:
1. da su budući bračni partneri različitog spola
2. da su budući bračni partneri izjavili pristanak za sklapanje braka
3. da je pristanak izjavljen pred matičarom
Ako pri sklapanju braka nije bio ispunjen neki od uvjeta ne nastaju pravni učinci braka.
Pravo na tužbu da li brak postoji ili ne postoji pripada svakoj osobi koja za to ima pravni interes, kao i organu skrbništva.


1.2.3.2 Pretpostavke za valjanost braka


Pretpostavkama za valjanost braka reguliraju se slučajevi u kojima se smatra da sklapanje (određenog) braka nije društveno poželjno. U načelu, svakom je dopušteno sklopiti brak jer je sadržaj i smisao braka zasnivanje životne zajednice dviju osoba različitog spola. Pravo na sklapanje braka u dokumentima zajednice priznato kao pravo čovjeka i zaštićeno u sustavu ljudskih prava. Pretpostavke za valjanost braka su okolnosti određene zakonom koje se u teoriji nazivaju bračnim smetnjama, njihov je smisao da se spriječi sklapanje braka. Povreda zakonskih odredaba o pretpostavkama za valjanost braka sankcionirana je obiteljskopravnom sankcijom koja se sastoji u tome da brak nije valjan i da na njega primjenjuju odredbe o poništenju braka. Broj pretpostavki za valjanost braka u znatnom broju zakonodavstva nije velik.
Brak ne može sklopiti osoba koja je već u braku
Brak ne može sklopiti osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost ili koja je nesposobna za rasuđivanje. Iznimno, sud može u izvanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja nesposobna za rasuđivanje ako utvrdi da je ona sposobna shvatiti značenje braka i obveza koje iz njega proizlaze,te da je brak očito u njezinome interesu.
Brak se ne mogu sklopiti između krvnih srodnika u ravnoj i pobočnoj crti do četvrtog stupnja uključivo. Ovo se primjenjuje i na odnos nastao potpunim posvojenjem.
Brak ne mogu sklopiti posvojitelj i njegovo posvojče u slučaju nepotpunog posvojenja
Brak se ne može sklopiti između:svekra i snahe, zeta i punice, očuha i pastorke i maćehe i pastorka, bez obzira da li je prestao brak čijim je sklapanjem nastalo ovo srodstvo. Iznimno, sud može u izvanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka rodnicima iz stavaka 1. ovog članka ako utvrdi da za to postoje opravdani razlozi.
Brak ne može sklopiti osoba koja nije navršila 18 godina života. Iznimno, sud može u izvanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja je navršila 16 godina života ako utvrdi da postoje opravdani razlozi, da je osoba tjelesno i duševno sposobna za vršenje prava i dužnosti koje proizlaze iz braka i da je brak u njezinom interesu.
Brak nije valjan ako je na njegovo sklapanje bračni partner pristao u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom ili u zabludi o osobnosti drugog bračnog partnera ili o njegovoj bitnoj osobini. Zabluda o osobnosti bračnog partnera postoji kad se radi o osobini, odnosno okolnosti koja bi dugog bračnog partnera odvratila od sklapanja braka da je nju znao, a naročito u slučaju krajnje opasne ili teške bolesti, trajne i neizlječive spolne nemoći, trudnoće žene s drugim muškarcem i ranije osude zbog kaznenog djela učinjenog protiv dostojanstva i morala.


1.2.4. Osobna prava i dužnosti bračnih partnera


Brak je pravni institut i njegovim sklapanjem nastaju za bračne partnere učinci, tj. pravne posljedice koje regulira pravni sustav. Dio pravnih učinaka proizlazi iz bračnog odnosno obiteljsko zakonodavstva pravne posljedice nastanka i prestanka braka regulirane su i drugim propisima.S obzirom na individualno i društveno značenje braka pravnim se normama ne mogu izraziti svi aspekti odnosa između bračnih partnera. U obiteljskom zakoni učinci braka regulirani su na više mjesta. Najprije su u drugom dijelu tog zakona sadržane odredbe o osobnim pravima i dužnostima bračnih partnera.Prava i dužnosti mogu se podijeliti na osobna i imovinska.
Bračni partneri su ravnopravni u braku. Bračni partneri su dužni jedan drugome biti vjerni, uzajamno se poštovati i pomagati. Bračni parovi uzajamno uređuju mjesto stanovanja. Bračni partneri sporazumno i ravnopravno odlučuju o rađanju i podizanju djece, o uređenju međusobnih odnosa i objavljivanju poslova u bračnoj , odnosno obiteljskoj zajednici.
Budući bračni partneri se mogu sporazumjeti da će nakon sklapanja braka:
a) svaki zadržati svoje prezime
b) kao zajedničko prezime uzeti prezime jednog od njih
c) kao zajedničko uzeti prezimena oba bračna duga o čijem će se redoslijedu sporazumjeti
d) svaki od njih ili samo jedan bračni partner svom prezimenu dodati prezime drugog bračnog partnera
e) svaki od njih ili samo jedan bračni partner prezimenu bračnog partnera dodati svoje prezime.

1.2.5 Prestanak braka


Brak prestaje smrću bračnog partnera, proglašenjem nestalog bračnog partnera umrlim, poništajem i razvodom braka. Ako je nestali bračni partner proglašen umrlim, brak prestaje danom koji je u pravomoćnoj odluci suda utvrđen kao dan njegove smrti. Brak prestaje poništajem i razvodom kad presuda suda o poništaju odnosno razvodu postane pravomoćna.
U slučaju poništaja ili razvoda braka svaki od bračnih partnera može zadržati prezime koje je imao u vrijeme prestanka braka. Za zadržavanje prezimena u slučaju poništaja braka nužan je pristanak bračnog partnera koji nije odgovoran za poništaj


1.2.5.1. Poništenje braka


Brak će se poništiti ako se utvrdi da prigodom njegovog sklapanja nije postojao jedan od uvjeta za punovažnost braka predviđenih u čl. Od 10 do 16. ovog zakona.
Brak će se poništiti ako nije sklopljen u cilju vođenja zajednice života.
Pravo na tužbu za poništaj braka iz razloga navedenih u čl. 10 i 35. ovog zakona pripada bračnim partnerima, svakoj osobi koja ima pravni interes da brak bude poništen i organu skrbništva. Sud neće poništiti novi brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od partnera, ako je raniji brak prestao prije zaključenja glavne rasprave.
Pravo na tužbu za poništaj braka za vrijeme dok traje razlog iz članka 11. ovog zakona pripada bračnim partnerima i organu skrbništva. Nakon prestanka razloga iz članka 11. ovog zakona pravo na tužbu za poništaj braka pripada samo bračnom partneru kojemu je vraćena poslovna sposobnost, odnosno koji je bio nesposoban za rasuđivanje. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine do prestanka nesposobnosti za rasuđivanje, odnosno u roku od jedne godine od pravomoćnosti odluke o vraćanju poslovne sposobnosti
Pravo na tužbu za poništaj braka u slučajevima iz čl. 12 i 13 ovog zakona pripada bračnim partnerima i organu skrbništva.
Pravo na tužbu za poništaj braka koga je bez dozvole suda sklopila osoba koja nije navršila 18 godina pripada organu skrbništva, malodobnom bračnom partneru i njegovim roditeljima. Sud može zahtjev za poništaj braka ako su u vrijeme sklapanja braka postojali ili su naknadno opravdani razlozi zbog kojih je mogao dozvoliti sklapanje ovog braka prije punoljetnosti partnera.Brak se ne može poništiti nakon što je malodobni bračni partner navršio 18 godina života, ali bračni partner koji je postao punoljetan može podnijeti tužbu za poništaj braka u roku od jedne godine.
Poništaj braka sklopljenog u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom može tražiti samo bračni partner koji je pod utjecajem prijetnje sklopio brak. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od dana kada je opasnost od izvršenja djela prijetnje prestala, a bračni partneri su za to vrijeme živjeli zajedno. Poništaj braka sklopljenog u zabludi može tražiti samo bračni partner koji je u zabludi pristao na brak. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za zabludu, a bračni partneri su živjeli zajedno. Poništaj braka zbog spoznaje o zarazni bolestima može tražiti samo bračni drug kome su zatajene činjenice o zdravstvenom stanju drugog bračnog druga.Poništaj braka pokrenuti bračni drug zbog teških i neizlječivih psihičkih poremećaja drugog bračnog druga. Poništaj braka može pokrenuti bračni drug protiv drugog bračnog druga koji je prešutio veće obveze stečene prije braka iz članka 261. ovog Zakona.



1.2.5.2. Razvod braka

Bračni partner može zahtijevati razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni.
Razvod braka se može zahtijevati tužbom ili zahtjevom za sporazumni razvod braka.
Muž nema pravo na tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši tri godine života.
Sud će razvesti brak po zahtjevu za sporazumni razvod braka:
a) ako je od sklapanja braka proisteklo najmanje šest mjeseci
b) ako postoji sporazum bračnih partnera, sklopljen u postupku posredovanja, o ostvarivanju roditeljske skrbi, uzdržavanja djeteta, uvjetima i načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s roditeljem koji ne ostvaruje roditeljsku skrb i uzdržavanju bračnog partnera.
Sud će odbiti zahtjev za sporazumni razvod braka ako sporazumni razvod braka ako sporazum koji se tiče djeteta nije u djetetovom interesu.



















2. IZVANBRAČNE ZAJEDNICE


Heteroseksualna izvanbračna zajednica slična je braku jer obje zajednice imaju istovrsne životne sadržaje, a sve češće i u sve više europskih zemalja i jednako regulirane pravne učinke. Za razliku od braka izvanbračna zajednica zasniva se i raskida neformalno, pa u pravnom uređenju nema propisa o pretpostavkama za njihov nastanak i prestanak. Koliko izvanbračnih zajednica u određenom društvu ima nije poznato, no sve je više onih koji tvrde da je broj izvanbračnih zajednica u porastu. U hrvatskom zakonodavstvu prava osoba koje odluče živjeti u izvanbračnoj zajednici regulira obiteljsko zakonodavstvo. U Obiteljskom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine donesen u 2005-oj godini članak 3. kaže da je izvanbračna zajednica, zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili izvanbračnoj zajednici s drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. Odnos između osoba koje žive u izvanbračnoj heteroseksualnoj zajednici u poredbenom pravu je različito pravno uređen. U pojedinim europskim državama prava žene i muškarca propisana su zakonom, dok je u dugim zemljama određenje vrste i opsega prava prepušteno ugovornom režimu. Tako je npr. odredbama obiteljskog prava uređeni su pravni učinci u Sloveniji, u kojoj takva zajednica ima ženu i muškarca jednake pravne učinke kao da su i sklopili brak, ako nije bilo razloga zbog kojih brak među njim ne bi bio valjan. U Švedskoj su prava kohabitanata ograničena na pravo na stan i stvari u kućanstvu. Režim ugovornog uređenja odnosa u heteroseksualnoj zajednici primjenjuje se u nekoliko europskih država a objavljeni obrasci ugovora sadržavaju rješenja za imovinskopravna pitanja kao što su oporuka, zajam, oprost duga i sl. Isključeni su dijelovi o djeci jer to pitanje regulira zakon.
Pravno uređenje tzv de facto zajednica iz novijeg vremena kao što je primjer u španjolskom primjeru pobuđuje pozornost jer su u istom zakonu regulirane zajednice osoba različitog spola kao i homoseksualne zajednice . Zamjetno je da popis mogućih pravnih učinaka nije ograničen na imovinskopravne sadržaje jer osim pravila da prava i dužnosti , izrijekom je propisano da zajedno mogu posvojiti dijete, da partner ima prednost postati skrbnikom ako drugi postane nesposoban te da ako je zaposlen u javnoj službi i drugi ima pravo na određene povlastice.
Rođenjem djeteta izvanbračna zajednica postaje izvanbračna obitelji. Očinstvo se utvrđuje u posebnom postupku., odnosno priznanjem osobe koja tvrdi da je otac ili presudom suda.Djeca rođena u toj zajednici pripadaju sva obiteljska i druga prava neovisno o vrsti veze ili odnosa među djetetovim roditeljima. Zabrana svih oblika diskriminacije prema bilo kojoj osnovi u suvremenom svijetu zahtjev je Komisije o pravima djeteta(UN 1989), a zaštita djece za članice OUN i stranke konvencije obveza je države koja je pod međunarodnim nadzorom. Broj Izvanbračnih zajednica odnosno obitelji nije poznat no prema podacima koja Hrvatska ima ona pripada u krug zemalja s niskim udjelom izvanbračne zajednice. Također se u Hrvatskoj broj djece koja su rođena izvan braka povećava usporeno a ne ubrzano kao što je to slučaj u nekim zemljama.Podatak da je u Hrvatskoj u 2001. bilo 3845 izvanbračno rođenih nije pokazatelj broja životnih zajednica roditelja te djece. Mnogo je vjerojatnije da su ona rođena u prolaznim vezama nego u trajnim vezama gdje roditelji žive zajedno. U zemljama s visokim postotkom izvanbračno rođene djece (Npr Švedskoj, Islandu) veća je vjerojatnost da roditelji žive zajedno i naknadno sklapaju brak, te da je očinstvo utvrđeno u postupku priznavanja očinstva. Pravo na osnivanje obitelji, koje je u europskoj konvenciji o ljudskim pravima spojeno s pravom na sklapanje braka tumači se ka zaštita para od upletanja države u to njihovo pravo.Pravo na zasnivanje obitelji uključuje, u načelu mogućnost prokreacije i zajedničkog življenje. Ako države primjenjuju politiku planiranja obitelji, ona mora biti u skladu s odredbama Konvencije, i osobito ne smije biti diskriminatorna ili prisilna. Nedopustivo je da država prisilom utječe na nečije pravo na rađanje prvog ili kasnijeg djeteta. Država ima pravo odrediti i provoditi vlastitu populacijsku politiku, ali uz uvažavanje načela da veličina obitelji mora biti slobodan izbor svake pojedine obitelji. Izvanbračnim zajednicama odnosno obiteljima priznato je pravo na poštivanje privatnog obiteljskog života, doma i dopisivanja.Institut posvojenja i postupci oplodnje uz medicinsku pomoć pravno su uređeni u većini europskih država, a pretpostavke na strani osoba koje žele posvojiti dijete ili tražiti medicinsku pomoć uglavnom su uređene tako da ih ispunjavaju osobe u braku, no ne i izvanbračni parovi. Dijete bi moglo postati članom izvanbračne obitelji ako bi npr. njegova posvojiteljica nakon posvojenja stupila u izvanbračnu zajednicu. Međutim partner posvojiteljice ne bi mogao naknadno i sam posvojiti njezino dijete kao što bi to mogla osoba koja bi postala bračnim drugom posvojitelja.Mogućnost zajedničkog posvojenja u slučaju izvanbračne zajednice zakonodavac bi mogao izrijekom propisati a to nije učinjeno jer se smatra da izvanbračna zajednica nije stabilna kao brak. Iznimka je Španjolska(1998). 2004. u korisnike prava na medicinsku pomoć uvršteni su bračni i izvanbračni drugovi.




3. HOMOSEKSUALNE IZVANBRAČNE ZAJEDNICE



Nakon Danske, koja je prva u europi(1989) zakonom propisala prava osoba i istospolnoj zajednici, više je europskih država u posljednjih desetak godina slične nove sadržaje uvrstilo u svoje pravne sustave. Sadržaji propisa o pravima istospolnih parova nisu uniformirani, no ocjenjuje se kako im je zajedničko obilježje da u većini zemalja brak ostaje rezerviran za heteroseksualne parove. U propisivanju zakonske osnove za istospolno partnerstvo nastali su različiti sustavi. Neke su zemlje stvorile odvojenu zakonsku osnovu za homoseksualnu vrstu odnosa, nazivajući je uglavnom registrirano partnerstvo, a druge su ponudile poseban oblik partnerstva, otvoren hetero- i homoseksualnim parovima. Istospolna zajednica pojmovno je određena kao životna zajednica dviju osoba istog spola koje nisu u braku, izvanbračnoj zajednici ili drugoj spolnoj zajednici. U tom dijelu odredbi za osobe istog spola uveden je zakonski termin partner/ica, a u nastavku je propisano da zajednica traje najmanje tri godine, da se temelji na načelima ravnopravnosti partnera. Homoseksualna orijentacija partnera nije istaknuta u općim odredbama o okolnostima koje su relevantne za pojam i učinke istospolne zajednice osim ako to ne aludira zahtjev o emotivnoj vezanosti partnera. No atributom „životna„ zajednica iskazano je obilježje zajednice kao veze kojom se zadovoljstvo raznovrsne potrebe odraslih ljudi, što uključuje i mogućnost njihova intimnog zbližavanja. Od tri propisana pravna učinka postojanja istospolne zajednice na prvom mjestu je pravo na uzdržavanje , potom na zakonski i ugovorni režim uređivanja imovinskih odnosa te pravo na uzajamno pomaganje. Imovinskopravni odnosi u istospolnoj zajednici uređeni su odredbama o zakonskom režimu u kojem postoji zajednička stečevina i vlastita imovina što je u svim pojedinostima izjednačeno s pojmovima bračne stečevine i vlastite imovine bračnih drugova.
Mogućnost upisa istospolne životne zajednice u bilo koju vrstu registra hrvatski ZoIZ ne predviđa, dok je u provedbenom pravu registracija partnerstva normirana u nekoliko pravnih sustava, što je istaknuto i u nazivu zakona. Pravno priznanje istospolnih partnerstava ostvareno je u Francuskoj usvajanjem propisa kojim je pravni sustav uveden novi pravni institut pod nazivom pacte civil de solidarite. PASC se definira kao ugovor sklopljen između dviju osoba različitog ili istog spola radi uređenja zajedničkog života. To je formalni akt u kojem sudjeluju javne lasti a od partnera se traži da osobnu izjavu dadu u registru suada u mjestu svog zajedničkog stanovanja. Pravni učinci sklopljenog ugovora su dvovrsni. Do učinka važan je za odnose među partnerima tijekom životne zajednice i nakon njezinog prestanka koji su imovinskopravnog karaktera. Zagovornici sve brojnijih i većih prava istospolnih parova nisu skloni tumačenju da je priznavanje prava povezano sa željom i nastojanjem a ta vrsta zajednica bude stabilna i dugotrajnija kao mjera prevencije od širenja bolesti(naročito HIV/AIDS) već se radije pozivaju na načelo nediskriminacije. Postavlja se pitanje zašto ne bi istospolnim parovima bilo dostupna ista prava kao heteroseksualnim?!Njemački zakonodavac nije smatrao da u homoseksualnom odnosu postoje iste socijalne potrebe kao u životnim uvjetima bračnog para, pa su zato propisane određene razlike u učincima tih dvaju odnosa.Partnerima je priznato pravo da izaberu prezime(o rođenju) jednoga od njih kao zajedničko prezime; izjava o tom daje se pred ovlaštenim tijelom vlasti u vrijeme zasnivanja zajedništva.
Roditeljsku odgovornost partnera propis uređuje za slučaj kad jednom partneru pripada isključiva odgovornost za dijete, a on svom partneru priznaje pravo suodgovornosti u stvarima djetetova svakodnevnog života. Ako se pojavi jasna i neposredna životna opasnost za dijete, partner ima pravo donositi sve potrebne odluke za djetetovu dobrobit, uz obvezu neodgodive obavijesti partneru koji je ovlaštenik prava na roditeljsku skrb u cijelosti. Partnerovo pravo za suodlučivanje može obiteljski sud ograničiti ili isključiti kad je potrebno radi djetetove dobrobiti.
U Nizozemskoj je izmjenama Građanskog zakonika najprije regulirano registrirano partnerstvo, a zatim je promijenjena odredba o braku kojom je omogućeno sklapanje braka između osoba istog spola.Registrirano partnerstvo mogu uspostaviti dvije osobe različitog spola i one istog spola, no ne i osobe koje su istodobno u braku. Ispravu o registraciji izdaje civilni matičar. Pravo na brak u Nizozemskoj nije značio automatski i pravo istospolnog para na zajedničko posvojenje djeteta nego je to omogućeno niveliranjem pravila o posvojenju U slučaju da jedan partner u istospolnoj zajednici (dviju žena) rodi dijete nakon medicinski potpomognute oplodnje, dopušteno je istospolnoj partnerici majke djeteta posvojenje tog djeteta radi ostvarenja socijalnog roditeljstva. Pozivanje na to vjerojatno ima namjenu poboljšanje zaštite djetetovih interesa.



















4. ZAKLJUČAK


Brak kao tradicionalna i do pojedinosti pravno uređena životna zajednica žene i muškarca već dulje vrijeme nije izložen znatnijim zakonskim intervencijama iako se unutar bračnog odnosa, a posebno bračne obitelji odvijaju značajne promjene. Pod utjecajem razvoja sustava zaštite ljudskih prava bilo je manjih izmjena u pravilima za sklapanje braka dok je puno više izmjena bilo o prestanku braka. Početkom 21. stoljeća odstupanje od tradicionalnog shvaćanja braka nastupilo je s prvim primjerima zakonskih pojma braka koje su taj institut namijenile i osobama istog spola.
Izvanbračne heteroseksualne životne zajednice na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće pravno se sve češće registriraju propisima o registriranom partnerstvu. Ostvaruje se sve institucionalizacija životne zajednice žene i muškarca koja je sadržajno vrlo slična braku odnosno bračnoj obitelji, a njezini su pravni učinci manje ili više približeni učincima braka.
Istospolne zajednice također u nekim državama se mogu registrirati kao životne zajednice. No one su i dalje u brojnim zemljama nisu pravno regulirane pa tako ni u Bosni i Hercegovini. U posljednje vrijeme nekoliko je zemalja priznala istospolnim zajednicama pravo na sklapanje braka a to su Nizozemska, Španjolska, Kanada, Velika Britanija i druge. Nadam se da bez obzira što svatko od nas misli o njima, taj broj se povećati i omogućiti im da žive sa jednakim ljudskim pravima kao i heteroseksualne parovi i da će diskriminacija po toj osnovi biti stvar prošlosti.



Post je objavljen 08.09.2008. u 14:12 sati.