1. DRŽAVNO PODRUČJE
Državno teritorij, tj. državo područje je bitan kriterij za procjenu nastanka neke države i bitan element njezinog postojanja. Ne može biti države bez teritorija i bez stanovništva podvrgnutih organiziranoj političkoj vlasti koja tu državu čini suverenom.
Državno područje obuhvaća kopnene prostore koji se nalaze u državnim granicama, uključivši rijeke i jezera te otoke. Područje obalne države obuhvaća još i njezine unutrašnje morske vode, arhipelaške vode tzv. „oceanskih arhipelaških država“ te njezino teritorijalno more.
Geografijski položaj država veoma je raznolik. Sve se države mogu najprije grubo podijeliti na one obalne i neobalne( bez morske obale). Ali i neobalne države imaju pravo pristupa moru preko luka susjednih država. Njihovi su brodovi na otvorenom moru, ali i u stranim lukama, izjednačeni sa svim drugim brodovima.
Osim prostora otvorenog mora i Međunarodne zone morskog dna i podzemlja, gotovo svi ostali prostori na našemu planetu podijeljeni su na području suverenih država.
Državno područje je prostor na kojemu država vrši svoju vrhovnu vlast i do granica kojega ta vlast dopire. Ovo je objekt međunarodnog prava jer svaka država prema tom pravu uživa tzv. „teritorijalnu suverenost“. Pod teritorijalnom suverenošću države može se smatrati skup nadležnosti koje ona uz pomoć svojih organa vrši na svome državnome području.
Uz znatne rezerve i uz brojne izuzetke može se, dakle, zaključiti da svaka država uživa na svome području punoću i isključivost svoje vlasti. Ali su punoća i isključivost te vlasti ograničene nekim pravilima općega međunarodnoga prava.
ó Punoća vlasti. Na svome području država vrši sve funkcije državne
vlasti. Na njemu se primjenjuje njezin ustavni poredak. Za to područje država donosi zakone i druge propise, organizira svoju upravu, sudbenu i lokalnu vlast.
Država smije slobodno donositi svoje zakone, ali time ne smije škoditi međunarodnoj zajednici, a naročito ne pravima susjednih država.
Država ima pod svojom sudbenošću (jurisdikcijom) sve fizičke i pravne osobe koje se nalaze i koje djeluju na njezinu teritoriju. To se odnosi na njezine državljane, na osobe bez državljanstva, i uz neke izuzetke i na strance.
Opće međunarodno pravo ograničuje državu u vršenju njezine isključive vlasti na njezinu području, glede osoba koje po tome pravu uživaju privilegije i imunitete, poput stranih državnih glavara i diplomatskih agenata.
Uz teritorijalnu, država vrši i tzv. Personalnu suverenost, ali samo nad svojim državljanima kada se nalaze u drugoj državi.
ó Načelo isključivosti. Na svojemu području država vrši vlast uz isključenje vlasti svake druge države.
Načelo isključive teritorijalne suverenosti daje pravo svakoj državi da se suprotstavi djelatnostima drugih država na njezinu području.
Temeljem ugovora o vojnom savezu neka država može iz svoje sudbenosti isključiti pripadnike stranih oružanih snaga koje su stacionirane na njezinu području uz njezino odobrenje.
Od načela isključivosti teritorijalne suverenosti države može se odstupiti i nekom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN, ako je usvojena.
2. DRŽAVNE GRANICE
Granica neke države čini „crtu“ koja ju na kopnu dijeli od područja njoj susjednih država. (U tome je iznimka Australija. S obzirom da zaprema cijeli kontinent, ona nema kopnenih granica s drugim državama. Jednako je i s otočnim državama, osim ako je neki otok podijeljen na područja dviju ili više država.) Na moru je to vanjska granica teritorijalnoga mora odnosno države.
Državne granice često se dijele na „prirodne“ i na „umjetne“(vještačke). Prirodna se granica upire na neki prirodni oblik tla, poput rijeke ili planinskog masiva.
Najprije o tzv. „graničnim rijekama“ . ako neka neplovna rijeka dijeli područja dviju država, njihova granica po pravilu slijedi crtu sredine između obala te rijeke. Ako takva rijeka ima više rukavaca (kanala), najčešće se usvaja crta sredine glavnoga rukavca.
Granična jezera koja razdvajaju dvije (ili tri) susjedne države spada i Kaspijsko jezero koji neke nazivaju morem.
Osobito je važno precizno utvrditi granicu crtu u ugovoru, kada su dvije susjedne odijeljene planinskim masivom ili lancem planina ili slijediti njihove grebene. Granica se tada povlači na način da odjeljuje slivove svih rijeka, rječica i potoka koje se ulijevaju u dvije veće rijeke ili dva mora.
Umjetna granica je imaginarna geometrijska ravna crta koja slijedi neki geografski meridijan ili paralelu, ili je to dugačka ravna crta povučena na drugi način.
Moguće je da granice između dviju država nije utvrđena nikakvim pisanim ugovornim ili međunarodnim sudskim ili arbitražnom presudom. Neke su granice nastale običajnim putem, temeljem dugotrajne prakse, i njih ne osporava niti jedna od susjednih država. Ali je glede većine i takvih običajnih granica potrebno potvrditi ih i precizira u neko kasnije vrijeme ugovorom.
Načelo uti possidetis. Na slučajeve teritorijalnih promjena koje stvaraju stanja sukcesije država primjenjuje se načelo uti possidetis. To znači da ukoliko između novih država sljednica nema drugačijeg sporazuma, između tih teritorijalnih cjelina koje su stekle neovisnost crta razgraničenja unutar države prethodnice , koja je bila na snazi na datum sukcesije država, postaje njihova državna granica prema međunarodnom planu. Isto se načelo primjenjuje i na vanjsku državnu granicu nove države sljednice s područjima susjednih, već postojećih država, na snazi istoga datuma.
Načelo uti possidetis mogu određivati granice kakve god žele pod uvjetom da o tome postignu obostran i slobodan sporazum. Ali se to načelo uvijek nameće kao obvezatno ukoliko se ne postigne suprotan sporazum.
Postupak utvrđivanja granica se sastoji od više faza:
1. prva faza sastoji se u nastojanju postizanja preciznog ugovora o granicama. Radi se o političko-pravnoj operaciji. Ako države u pitanju nisu u stanju same postići sporazum, one mogu povjeriti nekom međunarodnom arbitražnom ili sudskom tijelu zadaću da svojom obvezujućom presudom zacrta, bilo čitavu granicu ili samo njezine sporne dijelove.
2. druga se faza sastoji od demarkacije(zacrtavanja)granice na terenu. Nakon što se granica povremeno obilježi na terenu pristupa se završnoj fazi podizanja trajnih graničnih stupova.
Pravni domašaj ugovora o granicama. Bečkom konvencijom o sukcesiji država potvrđeno je pravilo pozitivnog međunarodnog prava da sukcesija država kao takva ne utječe na granicu ustanovljenu ugovorom, na obveze i prava ustanovljena ugovorom koja se odnose na režim granica, kao i na druge teritorijalne režime. Načelo nepovredivost postojećih granica država kao jedna od osnova međunarodnog mira i sigurnosti u svijetu, potvrđeno je Bečkom konvencijom o pravu ugovora.
3. ZRAČNI PROSTOR
1. Suverenost država u zračnom prostoru. Pozornost znanosti međunarodnog prava glede pitanja suverenosti država u zračnom prostoru javila se tek pronalaskom aviona, tj. letjelica težih od zraka. Neki su pisci zagovarali punu slobodu toga prostora po ugledu na slobodu otvorenoga mora. Drugi su zagovarali suverenost svake države u njezinu zračnom prostoru. Izbijanje prvog svjetskog rta razriješilo je tu dvojbu s obzirom da su se tada iskazale opasnosti od napada iz zraka. Ne samo sve zaraćene strane, nego i neutralne države priklonile su se gledištu o suverenosti svake od njih u svome zračnom prostoru i to do neograničenih visina. Predviđa se da svaka njezina stranka priznaje drugim strankama pravo spuštanja ili pravo prelijetanja bez spuštanja preko svoga područja bez prethodnog odobrenja uz uvjet da teritorijalna država ima pravo zatražiti prisilno spuštanje. Zračni prostor iznad otvorenoga mora i kopnenog područja koje ne potpada pod suverenost niti jedne države slobodan je za prelijetanje svih vrsta zrakoplova iz svih država svijeta. Ali i u zračnom prostoru iznad svoga kopnenoga područja, unutrašnjih morskih voda i teritorijalnoga mora svaka država uživa potpunu i isključivu suverenost. Države dakle imaju pravo zatvoriti svoj zračni prostor za pristup i prelijetanje iznad njihova područja stranim zrakoplovima svih vrsta.
2. Vrste i nacionalna pripadnost zrakoplova. Prema definiciji zrakoplov je svaki stroj koji se može održavati u zraku zahvaljujući zračnom potisku različitom od zračnog potiska na zemljinoj površini. U zrakoplove stoga spadaju avioni, helikopteri i jedrilice. Čikaška konvencija je izvršila temeljni podjelu zrakoplova na civilne i na ''državne''. Među ovim drugim ona navodi one koji se koriste u vojnoj, carinskoj i redarstvenoj službi. Propisuje se da niti jedan državni zrakoplov neke njezine stranke ne može prelijetati područje druge države, ili na njega sletjeti ''bez prethodnog odobrenja utemeljenoga na posebnom sporazumu ili na drugi način, i prema uvjetima koji su tamo određeni''. Svaki zrakoplov mora biti registriran nekoj državi po njezinim propisima i po njezinim uvjetima i on nosi njezinu pripadnost.
3. Temeljna načela međunarodnoga civilnog zračnoga prometa.
Međunarodni zračni promet se ne obavlja temelje običajnih pravila
međunarodnog prava, svi su ti propisi ugovorne naravi. Na čikaškoj
konferenciji raspravljalo se o sljedećih ''pet sloboda'', tj.prava:
1.pravo prelijetanja preko područja druge države bez slijetanja;
2.pravo slijetanja na području druge države,a li samo iz tehničkih
razloga;
3.pravo da se iskrcaju putnici, pošta i teret iz države kojoj zrakoplov
pripada;
4. pravo da se ukrcaju putnici, pošta i teret u državu kojoj zrakoplov
pripada; i
5.pravo iskrcavanja i ukrcavanja putnika, pošte i tereta između
zračnih luka bilo koje države stranke Konvencije.
Čikaškom konvencijom ustanovljena je Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo sa sjedištem u Montrealu, koja je počela djelovati u 1947., kada je postala i specijaliziranom ustanovom Ujedinjenih nacija. Čikaška konvencija predviđa još i složeni mehanizam rješavanja zrakoplovnih sporova između njezinih država stranaka.
4. Otmica zrakoplova s ciljem da se skrenu u neku državu radi dobivanja političkog azila, ili samo da iznudi oslobađanje uhićenika u nekoj državi ili samo radi sabotaže na otetom zrakoplovu, osobito su bile učestale nakon 1970. godine. Otada je nad više stotina civilnih zrakoplova na redovitim linijama bila pokušana otmica ili je ona uspjela. Danas se već s razlogom može smatrati da su otmice zrakoplova zabranjene temeljem općega međunarodnog prava.
5. Onečišćenje atmosfere.Vrste i uzroke onečišćenja možemo grubo podijeliti na one iz nuklearnih izvora, te na one ostalog porijekla.
1) zagađivanje atmosfere iz nuklearnih izvora . Ugovor o zabrani pokusa nuklearnim oružjem u zraku , u izvanzračnom prostoru i pod vodom, potpisan je u Moskvi u 1963.god. Danas se može smatrati da opće međ. pravo apsolutno zabranjuje pokuse nuklearnim oružjem u atmosferi.
2) Zagađenje zraka ostalog porijekla . Ne postoji sveobuhvatan pravni režim u svrhu prevencije, smanjenja ili čak eliminacije štetnih posljedica za okoliš u biosferi. Postupak sklapanja ugovora je dugotrajan, između 2 i 12 a u prosjeku 5 god. Prolazi od sklapanja i potpisivanja novog ugovora.
4.MEĐUNARODNO PRAVO MORA U RAZVOJU
1. Razvoj prava mora do modernog doba. U razvoju prava mora neprestano su se sukobljavale dvije oprečne tendencije: jedna za osiguranje slobode mora za sve , i druga za proširenje vlasti država na morskim područjima.Nakon podjele Rimskog Carstva im propasti njegova zapadnog dijela, prestaje vlast jedne države nad poznatim morima. U doba feudalizma od početak 9 st, počinje prevladavati gledište da su dijelovi mora pod vrhovništvom feudalnih vladara. Neke države isticale su zahtjeve za vlašću nad čitavim morima. Venecija( Mleci) od 13.st. svojatala je Jadransko more, iako nije nikada posjedovala sve njegove obale. Ona nije dopuštala plovidbu Jadranom bez njezina odobrenja i naplaćene pristojbe. Nizozemski pravnik hugo Grotius u poznatom spisu Mare liberum objavljenom 1609, usprotivio se tim neumjerenim zahtjevima država. U 18.st. kada je Britanija izrasla u najveću pomorsku silu svijeta, postupno počinje prevladavati Grotiusovo učenje o slobodi mora. Usporedno s time radikalno se umanjuju zahtjevi obalnih država glede širine mora pod njihovom vlašću. Tome je pridonijela i granica toga mora mjerena dometom topa s obale. U 19. st. Dolazi do različitog određenja širine teritorijalnoga mora.
2. pravo mora do konca Drugog svjetskog rata. Na moru su postojala samo tri priznata pravna režima. Unutrašnje morske vode obuhvaćale su more do najniže crte oseke, potom luke, te ušća rijeka i zaljeve. Bila je sporna najveća dopuštena širina ulaza u zaljev. U načelu ona nije smjela biti veća od dvostruke širine teritorijalnog mora. Teritorijalno more činilo je morski prostor uzduž obale svake države, čija se polazna crta mjerila od najniže crte oseke ili od vanjskih granica drugih dijelova unutrašnjih voda. Nije postojala jedinstveno prihvaćena širina teritorijalnog mora. Zahtjevi država kretali su se između 3,4 i 6 morskih milja. Otvoreno more obuhvaćalo je sva ostala morska prostranstava, izvan granica teritorijalnog mora obalnih država. Prevladavalo je gledište da je otvoreno more res communis omnium, čije dijelove niti jedna zemlja ne smije prisvajati. Između dva svjetska rata dolazi pod okriljem Lige naroda do prvog pokušaja kodifikacije prava mora.
3. Prva i druga konferencija UN o pravu mora. Komisija za međunaro9dno pravo Opće skupštine UN bila je izradila nacrt propisa koji je razmatran i usvojen na Prvoj konferenciji UN opravu mora održanoj u Ženevi 1958. materija o pravu mora bila je na toj konferenciji razdijeljena na 4 posebne konvencije, da bi se olakšalo usvajanje.
Ř Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu na nesumnjiv je način potvrdila suverenost obalne države u njezinu teritorijalnom moru. U propisima o zaljevima, određena je, između ostaloga najveća dopuštena širina ulaza u zaljeva od 24 morske milje. Neuspjeh Prve konferencije bio je što se države sudionice po drugi put nisu uspjele usuglasiti na jedinstvenu širinu teritorijalnoga mora.
Ř Konvencija o epikontinentalnom pojasu predstavljala je tada najveći domet u progresivnom razvoju međunarodnoga prava jer se njome uredio taj tada potpuno novi institut međunarodnog prava mora. U Konvenciji je propisano da obalna država vrši nad svojim epikontinentalnim pojasom suverena prava, radi njegova istraživanja i iskorištavanja njegovih prirodnih bogatstava. Prema toj konvenciji , more iznad toga pojasa činilo je dio otvorenoga mora.
Ř Konvencija o otvorenome moru kodificirala je postojeće pravo koje se stoljećima razvijalo putem običaja. U Konvenciji je uvedeno da se otvorenim morem razumijevaju svi dijelovi mora koji ne pripadaju teritorijalnom moru ili unutrašnjim morskim vodama. Otvoreno je more slobodno za sve narode, što podrazumijeva osobito za obalne i za neobalne države slobodu plovidbe, ribolova, polaganje podmorskih kabela i cjevovoda i slobodu prelijetanja. Brodovi smiju ploviti otvorenim morem pod zastavom samo jedne države.
Ř Konvencija o ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenoga mora imala je dvostruku svrhu.. s jedne strane ona je trebala očuvati pravo državljana svih zemalja na ribolov u otvorenom moru. U isto vrijeme trebala je zaštiti legitimne interese obalnih država U dijelovima otvorenoga mora blizini njihove obale čak i kad se njihovi građani ne bave ribolovom. Iz postojećih propisa proizlazi da je pravo svake obalne države da jednostrano određuje širinu svog teritorijalnog mora. Prema Konvenciji iz 1958. ta širina, zajedno s vanjskim pojasom nije smjela preći udaljenost od 12 milja od polazne crte.
4. Treća konferencija UN o pravu mora. Treća konferencija UN o pravu mora otpočela je u New Yorku 3. prosinca 1973 a dovršena je 10. prosinca 1982. potpisivanjem na Jamajci nove Konvencije UN o pravu mora. Bila je to dotada najdulja diplomatska konferencija o nekom važnom pitanju i sa najvećim brojem sudionika. Najveće pomorske sile pristale su da se Konvencijom dopusti širina teritorijalnoga mora do 12 milja, ali su ishodili novi instituti tranzitnoga prolaska kroz sve tjesnace koje služe međunarodnoj plovidbi a u svom najužem djelu nisu širi od 24 milje. Konvencija iz 1982. stupila je na snagu 1994., i to godinu dana nakon polaganja 60-te isprave o njezinoj ratifikaciji ili pristupanju.
5. Konvencija iz 1982. i opće običajno pravo mora. Ta je konvencija utjecala na konsolidaciju i na progresivni razvoj općega običajnoga prava mora davno prije nego što je za svoje stranke kao ugovor stupila na snagu u 1994. god.
Ř Dijelovi te Konvencije koji potvrđuju istovjetna pravila sa onima iz ženevskih konvencija iz 1958. propisi su koji predstavljaju čistu kodifikaciju općega običajnoga prava na snazi.
Ř Mnogi propisi iz te konvencije predstavljali su u 1982. progresivni razvoj općega običajnoga prava s obzirom da su kristalizirali već postojeću praksu država.
Ř Odredbe o legislaciji prava mora, koje u 1982. nisu potvrđivale tada postojeću praksu država u Konvenciji iz 1982. su relativno malobrojne.
Ř Napokon među kontraktualnim propisima najvažniji su oni koji se odnose na Međunarodnu zonu iz te konvencije, a koji su veoma izmijenjeni spomenutim sporazumom.
6. Značajke i pregled pravnih režima na moru prema današnjem pravu. Konvencija iz 1982.podrazumijeva 8 različitih pravnih režima u različitim djelovnima mora morskoga dna i njegova podzemlja te zračnoga prostora iznad mora. Danas na cjelokupnom morskom prostoru postoji 10 različitih režima. Plovidba i ribolov su upotrebe mora poznate od pamtivijeka. Tim upotrebama se pridružilo polaganje morskih kabela i cjevovoda. Razvitkom zrakoplovstva od početka 20 stoljeća njima se pridružuje i prelijetanje. Novije upotrebe mora su znanstvena istraživanja mora i podizanja umjetnih otoka i naprava. Najnovija upotreba jest istraživanje i iskorištavanje mineralnih i drugih bogatstava morskog dna i podzemlja.
Ř Dijelovi mora, morskog dna i podzemlja koji čine državno područje. U njih spadaju: (1)unutrašnje morske vode; (2) arhipelaške vode arhipelaških država; (3) teritorijalno more.
Ř Dijelovi mora, morskog dna i podzemlja u kojima obalna država uživa suverena ili neka druga prava. U te dijelove spadaju: (4) vanjski morski pojas; (5)gospodarski pojas; (6) epikontinenentalni pojas.
U vanjskom morskom pojasu ni po propisi9ma iz 1958. a ne po konvenciji iz 1982. obalnoj državi nisu priznata nikakva suverena
prava.
Ř Dijelovi mora, morskog dna i podzemlja izvan granica nacionalne jurisdikcije država. U njih spadaju: (7)otvoreno more, te (8)međunarodna zona dna mora i oceana. U tim dijelovima mora niti jedna obalna država ne može vršiti nikakvu isključivu vlast, osim nad brodovima koji plovi pod njezinom zastavom.
4 .DIJELOVI MORA KOJI ČINE DIO PODRUČJA OBALNE DRŽAVE
UNUTRAŠNJE MORSKE VODE
1. Vanjske granice unutrašnjih voda. Unutrašnje morske vode su oni dijelovi mora koji su s kopnom u najužoj vezi. U unutrašnje morske vode koje se određuju normalnim polaznim crtama, spada more do crte niske vode, zatim luke, ušća rijeka, zaljevi, te more unutar ravnih prolaznih crta. Vanjske granice unutrašnjih morskih voda.
• Dijelovi mora između crte visoke vode i crte niske vode
• Vanjsku granicu unutrašnjih morskih voda u lukama čine crte koje spajaju najisturenije stalne lučke građevine koje su sastavni dio lučkog sustava i čine dio obale.
• Kod ušća rijeka
• Da bi neki zaljev spadao u unutrašnje morske vode potrebno je da ispuni nekoliko uvjeta.Najprije sve obale uključujući ulaz u zaljev, trebaju pripadati samo jednoj državi. Ako su obale zaljeva podijeljene između više država, tada svaka od njih ima u njemu unutrašnje morske vode, teritorijalno more i zavisno od njegova prostranstva, druge dijelove mora pod svojom jurisdikcijom.
• Zaljev se smatra istaknutom uvalom koja zadire u kopno .
• Ulaz u zaljev ne smije biti širi od 24 morske milje.
• More unutar ravnih polaznih crta tekovina je novog a razdoblja. Prilikom povlačenja pojedinih ravnih polaznih crta obalna država može povesti računa o posebnim gospodarskim interesima nekog kraja, čije su postojanje i važnost zasvjedočeni dugotrajnom upotrebom. Obalna država ne smije primijeniti sustav ravnih polaznih crta tako da time odvoji teritorijalno more druge države od otvorenog mora ili gospodarskog pojasa. Najznačajnija praznina u propisima o ravnim polaznim crtama jest što, za razliku od ravnih arhipelaških crta nije ograničena njihova najveća duljina. Svi dijelovi unutrašnjih morskih voda odavno više nisu podvrgnuti jedinstvenom pravnom režimu. U njihovim različitim dijelovima postoje 3 režima.
2. Režim mora do crte morske vode, luka isključenih iz međunarodnog prometa, ušća rijeka i zaljeva . Ti dijelovi unutrašnjih voda potpadaju pod potpunu suverenost obalne države. U tim dijelovima unutrašnjih voda vlast obalne države potpuno je izjednačena s onom koju uživa u svome kopnenom prostoru. Prema općem običajnom pravu obalna država dužna je dopustiti pristup u bilo koju svoju luku ili sidrište brodu koji se nalazi u nevolji zbog elementarnih nepogoda i neke druge više sile.
3. Režim luka otvorenih za međunarodni promet. U interesu međunarodne plovidbe i prometa, svaka obalna država određuje svojim propisima više svojih luka otvorenima za međunarodni promet. Glede pristupa i položaja stranih trgovačkih brodova i danas je na snazi Opća konvencija o morskim lukama. Pod uvjetom reciprociteta ona osigurava pristup i jednak položaj trgovačkih brodova drugih ugovornica u lukama otvorenima za međunarodni promet svake njezine stranke. Pravo pristupa stranim lukama otvorenima za međunarodni promet ograničeno je, međutim, samo na trgovačke brodove, bilo da su privatno ili državno vlasništvo, i to samo na one koje nisu na nuklearni pogon.
4. Položaj stranih brodova u lukama. Strani trgovački, ribarski ili drugi brod koji se ne može pozvati na imunitet, dok se nalazi u luci u načelu je podložan vlasti obalne države, ali se ona u nekim slučajevima uzdržava od vršenja svoje sudbenosti. Obalna se država uzdržava od vršenja kaznene sudbenosti u stvarima unutarnje discipline ili djela počinjenih između članova posade na brodu, sve dok mir i red u luci nisu narušeni, ili dok zapovjednik broda ili konzul države zastave pozove lokalne vlasti upomoć. Obalna država može vršiti svoju kaznenu i građansku sudbenost nad stranim brodom i za djelom i za djelo prije ulaska u njezinu luku, i to u njezinu teritorijalnom moru, gospodarskom i epikontinentalnom pojasu, a kad se radi o onečišćenju velikih razmjera i u djelu otvorenog mora u blizini njezine obale. Ako obalna država dopusti pristup u neku svoju luku stranom ratnom brodu ili državnom netrgovačkom brodu, podrazumijeva se da je time pristala da će poštivati njegov imunitet.
5. Režim mora naknadno zahvaćenoga radnim polaznim crtama.Ženevska konferencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu izričito je propisala da, kada se određivanje ravne polazne crte u skladu s njezinim odgovarajućim propisima kao unutrašnje morske vode obuhvate prostor i koji su se prije toga smatrali za dio teritorijalnoga ili otvorenoga mora, u tim će vodama postojati pravo neškodljivoga prolaska, kako predviđeno njezinim odgovarajućim propisima.
ARHIPELAŠKE VODE ARHIPELAŠKIH DRŽAVA
1. Pravo na arhipelaške vode. Pravo na arhipelaške vode priznaje se samo tzv. oceanskim arhipelaškim državama, tj. onima koje su u cijelosti sastavljene od jednoga ili više arhipelaga, te moguće i drugih otoka. Arhipelaške se vode pod navedenim uvjetima moraju izričito proglasiti. U određivanju svojih arhipelaških voda arhipelaška država ima pravo povlačenja tzv.ravnih arhipelaških crta spajajući krajnje točke najudaljenijih vanjskih otoka i nadmorskih grebena u arhipelagu, s time da su tim crtama obuhvaćeni glavni otoci. S vanjske strane ravnih arhipelaških crta, arhipelaška država ima pravo odrediti širinu svoga teritorijalnog mora, zatim proglasiti gospodarski pojas, te moguće i epikontinentalni pojas preko granice od 200 milja. More unutar ravnih arhipelaških crta potpada pod režim arhipelaških voda.
2. Prava i dužnosti arhipelaških država. Arhipelaška država uživa suverenost u njezinim arhipelaškim vodama , i to bez obzira na njihovu dubinu ili udaljenost od obale. To znači da su arhipelaške vode, zajedno s unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem i kopnenim područjem svih otoka, dijelovi ukupnoga područja arhipelaške države.
3.Prolazak i prelijetanje arhipelaških voda. Općenito uzevši, brodovi svih stranih država uživaju pravo neškodljivoga prolaska kroz arhipelaške vode, po istim propisima iz Konvencije iz 1982.kojima se uređuje neškodljiv prolazak teritorijalnim morem. Strani brodovi i zrakoplovi koji prolaze odnosno prelijeću arhipelaške plovne putove , podvrgnuti su pravilima prolaska arhipelaškim plovnim putovima, najvećim dijelom identičnima s pravilima tranzitnoga prolaska za prolazak i prelet morskim tjesnacima koji služe međunarodnoj plovidbi. Najznačajnija je dužnost arhipelaške države da, iako može uz suglasnost Međunarodne pomorske organizacije mijenjati plovne putove i sustave odijeljenoga prometa, ona nikada ne smije obustaviti prolazak i prelijetanje tim putovima.
TERITORIJALNO MORE
1. Prostor i režim teritorijalnoga mora. Teritorijalno more je pojas mora uzduž čitave obale, u kojem obalna država uživa suverenost. Ta suverenost proteže se i na zračni prostor iznad teritorijalnoga mora, kao i na njegovo dno i podzemlje. Obalna je država dužna trpjeti neškodljivi prolazak stranih brodova kroz svoje teritorijalno more , ali ne i prelijetanje zrakoplova iznad njega. Konvencija iz 1982. propisala je da svaka država ima pravo odrediti širinu svoga teritorijalnoga mora do granice koja ne prelazi 12 morskih milja. Širina teritorijalnoga mora mjeri se od normalnih polaznih crta koje mogu biti crte niske vode, ili od ravnih polaznih crta, ili ravnih arhipelaških crta.
2. Neškodljivi prolazak stranih brodova. Prolazak je plovidba teritorijalnim morem bilo radi presijecanja, ili radi ulaska u unutrašnje morske vode, pristajanja uz sidrišta ili uz lučke uređaje, te izlaska iz njih. Prolazak valja obaviti neprekinuto i bez odgode. Zaustavljanje i sidrenje u prolasku opravdani su samo ako su to uzgredni događaji u redovitom tijeku plovidbe, ili ih nameće viša sila odnosno , nevolja ili su neophodni radi pružanja pomoći osobama, brodovima ili zrakoplovima u opasnosti odnosno u nevolji. Prolazak je neškodljiv sve dok ne dira u mir, red ili sigurnost obalne države. Konvencija iz 1982. nadopunjuje ovu sintetičku definiciju nabrajanjem, koje se ne iscrpljuje. I ta Konvencija priznaje u načelu ratnim brodovima svih država pravo na neškodljiv prolazak teritorijalnim morem. Obalna država dužna je na propisan način objavljivati svoje zakone i propise koji se odnose na neškodljiv prolazak. Obalna država ne smije od stranih brodova naplaćivati nikakvu pristojbu samo zbog njihova prolaska teritorijalnim morem.
3. Zaštita od onečišćenja i znanstvena istraživanja. Nitko nema pravo vršiti znanstvena istraživanja u teritorijalnom moru neke države bez njezina izričita pristanka i izvan uvjeta koje ona propiše.
4. Sudbenost obalne države u teritorijalnom moru. Kada trgovački brod prolazi teritorijalnim morem ploveći iz unutrašnjih morskih voda obalne države, ona može nad tim brodom poduzimati sve mjere radi kažnjavanja kršenja njezinih zakona počinjenoga u luci i drugim dijelovima unutrašnjih morskih voda.Ako trgovački brod samo presijeca teritorijalni more bez zadržavanja, u interesu međunarodne plovidbe nadležnost obalne države tad je znatno manja. Strani ratni brod uživa jednak imunitet u teritorijalnom moru obalne države kao i u njezinoj luci. Građanska kao ni kaznena sudbenost nad tim brodovima a i osobama na njima ne može se vršiti. Ali po konvenciji iz 1982. država zastave snosi međunarodnu odgovornost za svaki gubitak ili štetu nanijetu obalnoj državi u njezinu teritorijalnom moru.
MORSKI PROSTORI U KOJIMA OBALNA DRŽAVA UŽIVA SUVERENA ILI NEKA DRUGA PRAVA
VANJSKI MORSKI POJAS
Vanjski morski pojas stekao je općenito priznanje tek Konvencijom o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz 1958. Po toj Konvenciji širina toga pojasa, zajedno sa širinom teritorijalnoga mora, nije smjela prelaziti 12 morskih milja od polaznih crta.Prema Konvenciji iz 1982. obalna država može svoj vanjski pojas protegnuti najviše do crte od 24 morske milje, računajući od polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora. To znači ako neka država odredi punu mjeru širine teritorijalnog mora od 12 milja, ostaje joj najviše 12 milja za vanjski morski pojas. Prema Konvenciji iz 1982. vanjski morski pojas ostat će dijelom otvorenog mora samo ako i dok obalna država ne proglasi svoj gospodarski pojas, a čija najveća širina može biti do 200 milja od polazne crte. Konvenciji iz 1982. dodaje se i novo pravo suzbijanja prometa arheološkom i povijesnim predmetima nađenima u moru. Obalna država može u vanjskom pojasu kažnjavati i vađenje spomenutih predmeta s dna njezinih unutrašnjih voda, teritorijalnoga mora i toga vanjskog pojasa bez njezina odobrenja. Obalna država nema ipso facto pravo na vanjski morski pojas, nego ga, poput arhipelaških voda i gospodarskog pojasa mora izričito proglasiti.
GOSPODARSKI POJAS
(ISKLJUČIVA EKONOMSKA ZONA)
1.Prostor i režim gospodarskoga pojasa. Zahtjevi sve većega broja država, u početku pretežno zemalja u razvoju, za proširenjem njihova teritorijalnog mora, ili zone isključivih ribolovnih prava, ili zone zaštite od onečišćenja, i to sve do 200 morskih milja, urodili su kompromisnim rješenjem. Nastao je novi institut u pravu mora-gospodarski pojas, tj. isključiva ekonomska zona. Vanjska granica toga pojasa mjeri se od polaznih crta ili ravnih arhipelaških crta, od kojih se mjeri širina teritorijalnoga mora, do ukupne širine od 200 morskih milja. Institut gospodarskoga pojasa transformirao se u opće običajno pravo mora nešto prije potpisivanja Konvencije UN o pravu mora iz 1982. Obalna država nema pravo na gospodarski pojas ipso facto. Da bi ga stekla, ona ga mora izričito proglasiti. Kada neka obalna država proglasi gospodarski pojas, njezin epikontinentalni pojas do širine od 200 milja postaje njegovo dno i podzemlje. Gospodarski pojas je pod posebnim pravnim režimom, tj. pod režimom sui generis. On nije dio teritorija obalne države, ali ni dio otvorenoga mora. Obalna država u njemu ima znatno ograničeniju vlast negoli u svome teritorijalnom moru, ali ona u tome pojasu ipak ima veoma važna ''suverena prava'' i ''jurisdikciju'', i to u prvom redu glede tzv.''resursnih prava''.
2. Prava trećih država u gospodarskomu pojasu.
Sve države, obalne i neobalne i dalje uživaju, uz neke druge pravno dopuštene upotrebe mora, sljedeće osnovne slobode:plovidbe, prelijetanja, te
polaganja podmorskih kabela i cjevovoda.
3.''Suverena'' resursna i druga prava, te dužnosti obalne države. Konvencija navodi da obalna država u tome pojasu ima ''suverena prava'' radi istraživanja, iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima nad morskim dnom i morskog dna i podzemlja mora. Međutim, ta prava nisu potpuno jednaka glede živih i neživih, tj. mineralnih bogatstava. Obalna država nije dužna bilo s kime dijeliti neživa, tj. mineralan bogatstva u svome gospodarskom pojasu, koja se danas pretežno iskorištavaju s njegova dna i podzemlja. Obalna država ipak ima najveća prava glede iskorištavanja živih bogatstava svoga gospodarskoga pojasa u odnosu na sve druge države.ona određuje njihovu dopustivu lovinu i svoje vlastite mogućnosti njihova lovljenja. U svome gospodarskom pojasu obalna država ima još i suverena prava glede drugih djelatnosti radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja toga pojasa , poput proizvodnje energije korištenjem vode, struja i vjetrova.
4. Jurisdikcija obalne države glede umjetnih otoka i neprava.
Prva oblast odnosi se na podizanje i upotrebu u gospodarskomu pojasu umjetnih otoka, te uređaja i naprava za iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstava. Umjetni otoci, uređaji i naprave nemaju status otoka. Oni nemaju vlastitoga teritorijalnog mora i njihovo postojanje ne utječe na određivanje granice teritorijalnog mora , gospodarskog ili epikontinentalnoga pojasa.
5. Jurisdikcija glede znanstvenih istraživanja mora.
Druga glavna oblast jurisdikcije obalne države u njezinu gospodarskom pojasu odnosi se na znanstvena istraživanja mora. Za razliku od njezinih unutrašnjih morskih voda i teritorijalnoga mora , ona u tome pojasu nema pravo da se jedina bavi tim istraživanjima.
6.Jurisdikcija u sprječavanju onečišćenja. Obalna je država dužna štititi i čuvati morski okoliš. Ona je dužna surađivati na općoj i regionalnoj razini u formuliranju i provedbi međunarodnih propisa i standarda.
7. Zaključak. Iz izloženih propisa proizlazi da obalna država ima isključivu nadležnost u svom gospodarskom pojasu samo u točno određenim oblastima. U nekim drugim oblastima njezina je vlast ograničena pravima trećih država , dužnošću da propise koje donosi uskladi s međunarodnim pravilima ili da za njih dobije suglasnost nadležne međunarodne organizacije. Zato gospodarski pojas i ne treba smatrati dijelom državnog područja obalne države.
EPIKONTINENTALNI POJAS
1.Konfiguracija dna mora i oceana. Epikontinentalni je pojas uz Zonu jedini prostor u moru koji obuhvaća samo morsko dno i njegovo podzemlje. Geografi su odavno uočili posebnu konfiguraciju dna mora i oceana. Ono se najčešće blago spušta od ruba morske obale na dubinu do otprilike 200 metara dubine. Taj dio morskog dna nazivamo kontinentalnom ravninom. Nakon te dubine morsko se dno spušta prosječno pod mnogo jačim nagibom do većih dubina od 1500- 3000 metara, i taj dio dna nazivamo kontinentalnom strminom. Nakon toga se tlo opet nešto polaganije spušta do dna dubokoga mora od oko 4000 metara dubine, a taj njegov dio nazivamo kontinentalnom kosinom. Sve te dijelove morskog dna zajedno, od obalnog ruba do dna dubokoga mora od oko 4000 metara dubine , obuhvaćamo zajedničkim nazivom – kontinentalne orubine. Kontinentalna orubina je geografski pojam koji, počinje od obalnoga ruba.
2.Pravo obalne države na epikontinentalni pojas.
Konvencija o epikontinentalnom pojasu iz 1958. je ugovorni propis i danas na snazi, koji obavezuje ne više od 53 države među kojima i Hrvatsku. Konvencija iz 1958. propisala je, a taj je propis Konvencija iz 1982. preuzela,da svaka obalna država ima pravo na svoj epikontinentalni pojas neovisno od bilo kakvoga proglasa, te od stvarne ili fiktivne okupacije. Stoga, svaka obalna država koja je u takvom geografskom položaju i dalje ima pravo na svoj epikontinentalni pojas, čak ako i ne proglasi gospodarski pojas.
3.Vanjska granica epikontinentalnoga pojasa. Nova je Konvencija iz 1982. veoma daleko pomaknula granicu epikontinentalnoga pojasa. Ta se granica proteže do vanjskoga ruba kontinentalne orubine, ili do udaljenosti od 200 morskih milja od polaznih crta tamo gdje vanjski rub kontinentalne orubine ne seže do te udaljenosti. Vanjski rub kontinentalne orubine ne doseže do izobate od 200 metara, nego prosječno do dubine oko 4000 metara. Države čije se obale nalaze na rubu nekih kontinenata na taj će način imati pravo na epikontinentalni pojas čak i izvan širine od 200 milja od polaznih crta. Ipak, Konvencija iz 1982. u ovomu slučaju određuje krajnju granicu toga pojasa. Ona ne može prelaziti 350 morskih milja od polaznih crta, ili 100 morskih milja računajući od izobate 2500 metara. Ovo golemo proširenje krajnje granice epikontinentalnoga pojasa, čak i izvan granice od 200 milja od polaznih crta veoma ozbiljno ugrožava režim i isplativost eksploatacije ''Zone'', tj. dna i podzemlja ispod otvorenoga mora izvan granica nacionalne jurisdikcije. Na te se prostore primjenjuje načelo zajedničke baštine čovječanstva.
4.Posebne dužnosti obalne države u epikontinentalnom pojasu izvan 200 milja. Konvencija propisuje da je obalna država dužna dati obavijest o granicama svoga epikontinentalnoga pojasa, kada prelazi 200 milja, posebnoj Komisiji za granice epikontinentalnoga pojasa. Iz Konvencije 1982. proizlaze i neke druge posebne dužnosti obalnih država glede njihova epikontinentalnoga pojasa izvan 200 morskih milja. Za iskorištavanje neživih bogatstava samo u tome dijelu pojasa, one će biti dužne da Međunarodnoj vlasti, uplaćuju godišnje doprinose ili daju doprinose u naravi. Obalna država neće na temelju svoje slobodne ocjene moći uskratiti svoj pristanak na projekte znanstvenoga istraživanja u njezinom epikontinentalnom pojasu izvan 200 milja, a koja imaju značenje za istraživanje i iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstava.
5. Režim epikontinentalnoga pojasa. Suverena prava obalne države u njezinu epikontinentalnom pojasu odnose se na istraživanje i iskorištavanje njegovih neživih prirodnih izvora, a glede živih bića , samo onih koja pripadaju vrstama od dna.
6.Razgraničenje epikontinentalnoga i gospodarskog pojasa. Ženevska konvencija o epikontinentalnom pojasu , iz 1958.propisala je za obje te situacije da se granica epikontinentalnoga pojasa između država u pitanju određuje sporazumom. Ako sporazuma nema i ako posebne okolnosti ne opravdavaju drugu granicu , granica je crta sredine kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta, od kojih se mjeri širina teritorijalnoga mora svake pojedine države. Konvencija iz 1982. propisuje, između ostaloga da kada između zainteresiranih država postoji sporazum koji je na snazi, razgraničenje gospodarskoga, odnosno epikontinentalnoga pojasa, uređuje se u skladu s odredbama toga sporazuma.
MORSKI PROSTORI IZVAN NACIONALNE JURISDIKCIJE DRŽAVA
OTVORENO MORE
1.Prostor otvorenoga mora. Konvencija iz 1982. režimom otvorenoga mora obuhvaća sve dijelove mora – koji nisu uključeni u gospodarski pojas , teritorijalno more ili unutrašnje morske vode neke države, ili u arhipelaške vode neke arhipelaške države. Prema današnjem pravu mora otvoreno more obuhvaća samo vodeni stup iznad morskog dna, površinu mora i zračni prostor iznad njega. Dno i podzemlje ispod otvorenog mora, naprotiv, najvećim svojim dijelom čini Zonu.
2. Miroljubive upotrebe otvorenoga mora. Konvencija iz 1982.izričito proklamira da se otvoreno more smije koristiti isključivo u miroljubive svrhe.
3.Pregled sloboda otvorenog mora. Otvoreno more slobodno je za sve države , i obalne i neobalne. Konvencija iz 1982. nabraja 5 sloboda od kojih neke sadrže ograničenja:
(1) slobodu plovidbe
(2) slobodu prelijetanja
(3) slobodu polaganja podmorskih kabela i cjevovoda
(4) slobodu izgradnje umjetnih otoka i drugih uređaja
(5) slobodu ribolova
(6) slobodu znanstvenog istraživanja
4. Prava neobalnih država. Otvoreno je more jednako slobodno za neobalne, kao i za obalne države. Konvencija iz 1982. u svome posebnom dijelu uređuje pravo pristupa neobalnih država moru i od mora , uključivši slobodu tranzita. Neobalne države uživaju slobodu tranzita preko područja tranzitne države svim prijevoznim sredstvima: željezničkim, cestovnim, unutrašnjim plovnim putovima. Pravo tranzita za svaku neobalnu državu postaje apsolutno, i više nije podložno uvjetu reciprociteta.
5.Položaj brodova na moru. Svaka država, obalna ili neobalna , određuje uvjete pod kojima podjeljuje brodovima svoju državnu pripadnost, uključujući uvjete upisa u svoj upisnik(registar) brodova i pravo na vijanje njezine zastave. Konvencija iz 1958. kao i ona iz 1982. propisuje da mora postojati istinska ili stvarna veza između države i broda. Brodovi također mogu ploviti pod zastavom Ujedinjenih nacija, neke specijalizirane ustanove UN ili Međunarodne agencije za atomsku energiju , ako se nalaze u službenoj upotrebi neke od tih organizacija. Dužnost je svake države da djelotvorno vrši jurisdikciju i nadzor nad brodovima vlastite zastave. Svaka država vodi upisnik brodova s imenima i podatcima o brodovima koji viju njezinu zastavu.
6. Pravo progona. Od starine postoji pravo progona na otvorenom moru, kao jedna od iznimaka od pravila o isključivoj sudbenosti države zastave nad njezinim brodovima. To je pravo priznato u Konvenciji o otvorenom moru iz 1958, a nova Konvencija iz 1982. propisuje ga i za djela počinjena u novim prostorima pod jurisdikcijom obalne države. Pravo progona nastaje ako je strani brod povrijedio one propise obalne države u nekim dijelovima mora pod njezinom jurisdikcijom koje ona u njemu ima pravo provoditi i njihove povrede kažnjavati. Pravo progona otpočinje nakon što je osumnjičenomu brodu dan vidni ili čujni znak za zaustavljanje, a on mu se ne odazove i nastoji pobjeći. Progon mora biti kontinuiran. Može se naizmjenično vršiti s pomoću više zrakoplova ili brodova, ali se na otvorenomu moru ne smije prekinuti. Pravo progona prestaje čim progonjeni brod uplovi u teritorijalno more bilo svoje ili neke treće države. Pravo pregleda ili pravo progona stranoga broda na otvorenom moru , ali i u dijelovima mora pod jurisdikcijom obalne države, može vršiti samo ratni brod, vojni zrakoplov, ili propisano označeni i ovlašteni brod ili zrakoplov u državnoj službi.
SLOBODE OTOVERNOGA MORA
Konvencija iz 1982. nabraja, „između ostalog“ pet sloboda od kojih neke sadrže ograničenja: (1)slobodu plovidbe, (2)slobodu prelijetanja, (3)slobodu polaganja morskih kabela, (4)slobodu izgradnje umjetnih otoka,(5) slobodu znanstvenoga istraživanja i ribolova.
1. Sloboda plovidbe. Na otvorenom moru ni jedna država ne može vršiti
isključivu vlast. Na otvorenom moru svaka obalna i neobalna država vrši u pravilu jurisdikciju samo nad brodovima koji plove pod njezinom zastavom. Konvencija iz 1982. predviđa pet mogućih slučajeva u kojima ratni brod neke države može pregledati drugi ratni brod. To su slučajevi ako ima razloga ozbiljnoj sumnji:
ó Da se brod bavi piratstvom;
ó Da se brod bavi trgovinom roblja;
ó Da se brod bavi neovlaštenim emitiranjem;
ó Da je brod bez državne pripadnosti; ili
ó Da je brod, iako vije stranu zastavu ili odbija istaknuti zastavu , ustvari brod iste državne pripadnosti kao i ratni brod.
Države si mogu dvostranim ili višestranim ugovorima uzajamno priznavati pravo da ratni brod svake od njih pregleda i kažnjava neka djela na otvorenome moru počinjena od brodova pod zastavom neke druge ugovorne stranke. Konvencija iz 1982. po prvi put propisuje općenitu obvezu svih država da surađuju radi suzbijanja nedopuštenoga prometa narkoticima i psihotropnim tvarima na otvorenome moru. Prema današnjem općemu običajnome pravu, potvrđenom konvencijama iz 1958. i 1982., zbog sudara ili druge plovidbene nezgode broda na otvorenome moru, a koji povlači kaznenu ili disciplinsku odgovornost zapovjednika ili bilo koje druge osobe u službi broda, kazneni ili disciplinski postupak može se provesti samo pred organom države zastave broda ili države koje je ta osoba državljanin.
2. Sloboda prelijetanja. Slobodu prelijetanja iznad otvorenoga mora izričito
proklamiraju Konvencija o otvorenome moru iz 1985., te Konvencija iz 1982. prelijetanje otvorenoga mora civilnih i drugih zrakoplova, uključujući tu i zračni promet gospodarskoga pojasa, uređuje Vijeće međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo svojim „međunarodnim standardima“ i „preporučenom praksom“.
3. Sloboda polaganja morskih kablova i cjevovoda. Sve države imaju
pravo polagati svoje podmorske kablove i cjevovode na dno otvorenoga mora iznad epikontinentalnoga pojasa neke obalne države. Države su dužne donositi propise o kažnjavanju ako brod pod njihovom zastavom ili osoba podvrgnuta njihovoj vlasti, namjerno ili iz nehaja, prekine ili ošteti kabel ili cjevovod podmorski vod pod visokim naponom na otvorenome moru.
4. Sloboda podizanja umjetnih otoka i drugih uređaja. Ta sloboda
postoji za sve obalne i neobalne države, ali jedino na dijelovima otvorenoga mora koji se ne nalaze iznad epikontinentalnoga pojasa neke obalne države.
5. Sloboda znanstvenog istraživanja. Istraživanja se moraju obavljati
isključivo u miroljubive svrhe, te podesnim znanstvenim metodama i sredstvima u skladu s Konvencijom. Takva istraživanja ne smiju neometano ometati druge pravno dopuštene upotrebe mora.
6. Sloboda ribolova. Kao i sve druge slobode na otvorenome moru, nju u
načelu uživaju ribarski brodovi svih država, obalnih i neobalnih. Međutim, ta sloboda podložna je većim ograničenjima negoli bilo koja druga sloboda otvorenoga mora. Sve države koje ostvaruju i uživaju slobodu ribolova na otvorenom moru podvrgnute su ograničenjima svih vrsta.one su dužne dolično poštivati interese drugih država prilikom njihova ostvarivanja te i drugih sloboda otvorenoga mora, kao prava s obzirom na djelatnosti u Zoni. Osim dužnosti propisanih novom konvencijom iz 1982., koje su sve općenite naravi, države će i dalje biti obavezne dvostranim i višestranim ugovorima o ribolovu na otvorenomu moru kojih su stranke. Dvostrani ugovori između država iz te oblasti počeli su se sklapati još polovicom 19. stoljeća. Njihov je cilj da se spriječe sukobi ribara dviju zemalja u istom ribolovnom području, ili ustanovljenje mješovitih komisija za tehničku suradnju, te za usvajanje preporuka. Stranke tih ugovora redovito su zemlje sa najvećim ribolovnim interesima na otvorenome moru i s najjačom flotom za dalekomorsko ribarenje.u cilju očuvanja nekih bioloških vrsta od potpunog istrebljenja, a posebice morskih sisavaca čiji se broj u 20. stoljeću drastično umanjuje, zainteresirane države sklopile su posebne ugovore.
7. Zloupotrebe sloboda otvorenoga mora. Nakon 2. svjetskog rata, uslijed
utrke u naoružanju i povećanja ratnih flota najjačih država svijeta, dolazilo je do nekih zloupotreba sloboda otvorenoga mora. Mogu se svrstati u tri najvažnije skupine:
ó Nuklearni pokusi u moru i u atmosferi
ó Pokusi s raketama dugoga dometa
ó Pomorski manevri širokih razmjera
MEĐUNARODNA ZONA DNA MORA I OCEANA
1. Oblast Međunarodne zone. Prema propisima Konvencije iz 1982, Zona
obuhvaća dno i podzemlje otvorenoga mora, ali umanjeno za epikontinetski pojas svih obalnih država do najveće dopuštene širine.
2. Načela pravnog uređenja Međunarodne zone. Zona je pristupačna
radi upotrebe u miroljubive svrhe svim državama, obalnima i neobalnima.I znanstvena istraživanja u Zoni, prema Konvenciji iz 1982, obavljaju se isključivo u miroljubive svrhe i radi dobrobiti čovječanstva kao cjeline. Neka dobra koja se nalaze na morskome dnu u Zoni, a ne spadaju u prirodna bogatstva, podvrgnuta su posebnim propisima , i to ne onima koji se odnosi na otvoreno more. Tako svi arheološki i historijski predmeti koji se nađu u Zoni, čuvaju se i njima se raspolaže u korist čitavog čovječanstva, imajući posebno u vidu prednosti u pravima zemlje porijekla ili države kulturnog porijekla, ili države kulturnog porijekla, ili države historijskoga i arheološkoga porijekla.
3. Vlast i njezini organi. Sve države stranke Konvencije ipso facto su
članice Vlasti. Njezino je sjedište i sjedište i sjedište svih njenih organa, uključivši i Poduzeće, na Jamajci. Glavni organi Vlasti su Skupština, Vijeće i Tajništvo. Skupštinu čine sve države članice Vlasti, tj sve države stranke Konvencije sa po jednim glasom. Vijeće je izvršni organ Vlasti s mnogo većom nadležnošću od Skupštine. Sastavljeno je od 36 članova koje po posebnim kriterijima bira Skupštinu na rok od 4 godine. Organi su Vijeća: Ekonomsko-planska, te Pravna i tehnička komisija. Sporazum iz 1994. predviđa i financijsku komisiju s velikom moći.
4. Današnje stanje u Međunarodnoj zoni. Pripremna komisija za
ustanovljenje Međunarodne vlasti za morsko dno i Međunarodnoga suda za pravo mora sa svoje je strane registrirala sedam tzv. „pionirskih investitora“, tj. države ili njihova poduzeća i to 1987. Indiju, Francusku, Japan.
5. Sporazum iz 1994. Sporazum o primjeni djela 11. Konvencije UN o
pravu mora s Prilogom (Aneksom) usvojen je na Općoj Skupštini UN putem rezolucije 48/263 od 23. lipnja 1994. Odredbe sporazuma iz 1994. i djela 11 Konvencije iz 1982. tumače se i primjenjuju kao jedinstven instrument. U slučaju njihove nesuglasnosti, odredbe sporazuma imaju prednost. I mada preambula toga Sporazuma formalno potvrđuje da su morsko dno i podzemlje izvan nacionalne jurisdikcije(tj. Međunarodna zona) zajednička baština čovječanstva, od toga načela više nije ostalo gotovo ništa. Industrijski razvijene države, a među njima u prvom redu Sjedinjene Države tim su Sporazumom dobile punu zadovoljštinu za sve svoje zahtjeve.
TJESNACI I MORSKI KANALI
POJAM I VRSTE TJESNACA
U geografskom smislu, tjesnaci(moreuzi) su suženi dijelovi mora između dvaju dijelova kopna, podrazumijevajući tu i otoke, kroz koje je moguć prolaz brodova. Vlast nad nekim tjesnacima i režim prolaska kroz njih izuzetno je važno pitanje međunarodnih odnosa. Sukobi država zbog važnih tjesnaca ponekad su veoma opasni po mir u svijetu. Jedno od najvažnijih pitanja 19. stoljeća bilo je pitanje Bospora i Dardanela. Svi tjesnaci nisu podvrgnuti jednakom pravnomu režimu. Njihov režim ovisi o njihovoj širini i geografskom položaju. Postoji samo jedno opće pravilo međunarodnoga prava koje se odnosi na sve tjesnace, bez obzira na njihovu širinu i geografski položaj. Za razliku od prolaska kroz međunarodne kanale za prolazak kroz bio koji tjesnac obalna država ne smije naplaćivati nikakve pristojbe, osim onih za posebno pružene usluge. S obzirom na pravni režim prolaska, sve tjesnace u geografskom smislu možemo podijelit u pet skupina:
1. Tjesnaci na ulazu u unutrašnje morske vode. Ti tjesnaci ne služe
međunarodnoj plovidbi. Radi se o ulazima u zaljeve ili unutrašnja mora, koji su prema propisima međunarodnoga prava u cjelini unutrašnje morske vode samo jedne države. To su prije raspada Sovjetskog saveza bila Kerška vrata na ulazu iz Crnog u Azovsko more. Svi ostali tjesnaci koje ćemo dalje navoditi služe međunarodnoj plovidbi.
2. Tjesnaci širi od 24 morske milje. To su, između ostalih, i Otrantska
vrata na ulazu u Jadransko more koja su na svome najužem djelu široka samo 40 morskih milja.
3. Tjesnaci pod režimom neškodljivoga prolaska. U ovu našu treću
skupinu spadaju prema opisu iz Konvencije iz 1982. dvije vrste tjesnaca. Jedni su oni između otoka obalne države i njezina kontinentalnoga područja, ako pored njih postoji alternativni put otvorenim morem ili gospodarskim pojasom. Taj se opis odnosi na Krfski tjesnac. Drugi su tjesnaci između djela otvorenoga mora ili gospodarskoga pojasa i teritorijalnoga mora strane države. Taj opis odgovara Tiranskom prolazu na ulazu u zaljev Aquaba.
4. Tjesnaci pod režimom tranzitnoga prolaska. Radi se o najvažnijim
tjesnacima za međunarodnu plovidbu. Najvažniji tjesnaci s tim obilježjima su Gibraltar, Bonifiacio, Bab el Mandeb, Singapur, Sunda. Pravo tranzitnoga prolaska jest ostvarivanje slobodne plovidbe i prelijetanja jedino radi neprekinutoga i brzoga tranzita tjesnacem. Brodovi i zrakoplovi pritom su dužni ploviti odnosno prelijetati bez zadržavanja.
5. Bospor i Dardaneli. Ta dva tjesnaca, između kojih se nalazi
Mramorno more povezuju, Crno more sa sredozemljem. Cjelokupno more u tim tjesnacima i u mramornom moru čini unutrašnje morske vode Turske. Konvencija o tjesnacima sklopljena u Montreuxu 1936. donosi propise o prolasku trgovačkih brodova, ratnih brodova te zrakoplova. U doba mira ili u doba rata, ako turska nije zaraćena strana, trgovački brodovi svih zastava uživaju potpunu slobodu prolaska i plovidbe, i to danju i noću. U doba rata u kojem je turska zaraćena strana, prolazak trgovačkih broda država koje su s njome ostaje zabranjen. U doba mira prolazak pomoćnih broda za opskrbu gorivom ratnih mornarica svih zastava slobodan je bez ograničenja i bez najave. Brodovi mogu prolaziti uz istu prethodnu najavu, ali time da ne smiju prelaziti ukupno 15000 tona, i to najviše devet brodova. U doba rata, ako turska nije zaraćena strana ratni brodovi ostalih neutralnih država prolaze kroz tjesnace pod uvjetima kao u doba mira. Ratni brodovi zaraćenih strana tada ne smiju prolaziti kroz tjesnace. Prelijetanje iznad tjesnaca ograničeno je samo na civilne zrakoplove i to zračnim cestama koje propiše Turska.
POSEBNI REŽIMI INTERNACIONALIZIRANIH MORSKIH KANALA
1. Pojam i vrste. Za razliku od tjesnaca, koji su tvorevine prirode,
morski kanali su umjetni(vještački) prokopi, što znači da su nastali djelom ljudi. Za prolazak morskim kanalima redovito se naplaćuje pristojba. Tri morska kanala, iznimno značajna za međunarodni pomorski promet, internacionalizirana su posebnim ugovornim propisima.
2. Sueski kanal spaja Sredozemlje s Crvenim morem, preko njega s
Indijskim oceanom. On skraćuje brodovima obilazak Afričkoga kontinenta preko Rta Dobre nade. Otvoren je 1869. Carigradska konvencija, iz 1888. o slobodnoj upotrebi Sueskoga kanala, ustanovila je „stalni režim namijenjen za sva vremena“. Njome je taj kanal bio internaciolinalizan. Konvencija propisuje da je kanal uvijek slobodan i otvoren, u doba mira i u doba rata, i to svim trgovačkim i ratnim brodovima bez razlike zastave, čak ako bi Osmansko carstvo, ili bilo koja druga ugovornica bila zaraćena strana.
3. Panamski kanal. Taj kanal povezuje Atlantski s tihim Oceanom, i
time skraćuje put brodovima koji bi se inače morao vršiti oko Južne Amerike. Panama i Sjedinjene Države sklopile su 1977. dva ugovora koji su danas na snazi. Prvi je Ugovor o Panamskom kanalu a drugi Ugovor o trajnoj neutralnosti i održavanju Panamskog kanala.
4. Kielski kanal. Taj kanal povezuje Sjeverno s Baltičkim morem.
Njemačka ga je prokopala kroz svoje područje između 1887. i 1895. i to najprije iz strateških razloga. On skraćuje put između dvaju mora, a njime se izbjegava put kroz Sund. Versajskim mirovnim ugovorom iz 1919., pobijeđenoj Njemačkoj bila je nametnuta internacionalizacija Kielskog kanala. Članak 380. navodi da će kanal biti pod uvjetom jednakosti otvoren trgovačkim i ratnim brodovima svih nacija koje su u mitru s Njemačkom.
Post je objavljen 08.09.2008. u 14:07 sati.