Prekjucer ujutro sam bila iznimno lose. Temperatura i proljev, tupi bolovi i luda glavobolja mi nisu dali spavat. Tek u 7 sam uspjela sklopiti oci. U 10 je telefon zvonio i zvonio. Nisam imala snage ustat se. Poslala sam momku sms da sam ziva al i da od boli sam jedva sklopila oci. Nakon po ure telefon je opet zvonio i zvonio i digla sam slusalicu da cujem da je On. Zabrinuta glasa pitao me sto je, kako je, kako mi pomoc, da se brine, da jedino za mene brine. Sve mi je to bilo nekako romanticno i lijepo sa njegove strane. Reka je da ce ucit kako bi imao vremena navecer za mene.
Malo dremuckanja, puno boli i poslala sam sms poruku da mi fali i da mi samo njegov zagrljaj moze pomoc. Nisam dobila odgovor. Malo dremuckanja, puno boli i poslala sam i drugi sms da vidim gdje je ona briga izostala. Dobila sam odgovor da kako se usudjujem prekidat ga dok On u knjiznici uci. Pristojna kakva jesam ispricala sam se na svaku poruku "optuzbe". Ubrzo sam dobila i ispriku na racun njegova bezobrazluka.
Dosla je vecer. Napokon sam od boli uspjela nesto i pojest i popit al me krenulo na povracanje. Krenut prema njemu ili ne? Krenula sam laganini na bicikli. Pasao mi je vjetar u kosi, mirna noc.. i dolazak u njegov zagrljaj. U 26oj godini sam se napokon i istinski zaljubila i iskreno to mogu rec i sebi i njemu. Noc je krenula sa njeznoscu a zavrsila je besano u boli. Dok je On spavao, mene su grcevi tjerali na hodanje po stanu. Ujutro sam se po budjenju osjetila lose, istinski lose. Htjela sam instantno sjest na biciklu i krenut. No, uslijedilo je "Pricekaj, kud ces? Budi jos malo tu? Otpratit cu te dio puta." Sve je to lijepo al moja slabina se povecavala proporcionalno sa toplinom vani. Stres mi skodi i s vremenom se pojacao. Vrhunac je nastupio kad smo napokon istupili iz zgrade, sjeli na biceve a mene je uhvatila slabina, vrtoglavica i naposlijetku proljev. Imala sam osjecaj da cu se srusit i da je onda najbolje da me kamion pregazi koliko mi je bilo mucno. Povratak u njegov stan, ribanje sebe, ribanje odjece, idalje slabina i lijeganje u krevet. Nije mu se ucilo pa je lezao pored. Nismo puno morali pricati o mojoj slabini jer je bilo ocito da umirem od boli. Nakon niza njeznosti zaspala sam. Kad god bih digla kapke vidjela sam da je zaokupljen netom i slusala "spavaj, spavaj". Onda je uslijedilo naglo budjenje kako On vise ne moze biti na jednom mjestu, mora prosetat, a uz mene u krevetu ne moze uciti?! Od one brige za mene, ispala sam krivac sto ne uci. Brze bolje obukla se i sutke sjela na bic da odem doma. Pratio me i to me frustriralo. Mislila sam da me razumije i da za svoj nerad nece svalit krivnju na mene. Ipak, mirna sam, nista ne trazim..al eto - ispalo je tako.
Danasnji dan mi je cijeli kao u kakvoj magli, posut suzama, ispunjen tugom. Pita me zasto sam tuzna? Sto bih trebala odgovorit? Tuzna sam jer ispadam kriva za nesto sto nisam, slaba sam a zapravo ne obraca pozornost na mene. Veceras mu se ne uci pa bi dosao kod mene, sutra ce ucit u knjiznici pa bi mu dobro dosla pauza zvana setnja samnom.. a gdje sam tu ja? gdje je pitanje "sto ti zelis?"? Nema ga. Koliko god vjerovala i znala da sam se istinski zaljubila "ovo" ne mirise i nije ljubav.
Kako znas da nekog volis?
Post je objavljen 07.09.2008. u 21:15 sati.