Marketing
rose: lethe (3)
Charles Robinson: Hansel and Gretel
(prethodni nastavak)
U Roseinu pogledu nije bilo ni sjećanja ni prepoznavanja.
Sjedila je na pijesku i gledala Morpheusa ne prepoznajući ga, a zatim je pružila ruku prema njegovu licu, dotakla mu usne, povukla ga za čuperak duge crne kose ... i nasmijala se poput djeteta koje otkriva igračku.
Rose, Rose ... zar se doista ne sjećaš ničega? zavapio je Morpheus.
No, Rose se doista nije sjećala ničega. Nije pamtila Morpheusove poljupce, ni njegove dodire, nježne i strastvene, nije znala ni kako se sama zove, ni gdje se nalazi, ni zašto je s Morpheusom u Had krenula, nije pamtila Morpheusovo lice ni ime ...
Dok ju je Bog snova tužno gledao, Rose je zagrabila pregršt hadskog pijeska u dlan, a zatim pustila da joj pješčana zrnca klize kroz prste. Opet se nasmijala, pa posula pijeskom po kosi prvo sebe, a zatim i Morpheusa.
Morpheus se nagnuo prema Rose. Prstima je nježno obrisao pijesak s njezinih obraza i s dječje napućenih usana. Nagnuo se još bliže i poljubio Roseine usne. Usne joj bijahu meke, rastvorile su se njegovu poljupcu, no nisu poljubac uzvratile. Morpheus je ustuknuo, učinilo mu se da ljubi dijete na način na koji se djeca ne smiju ljubiti.
Rose se i dalje smijala poput djeteta, dodirujući znatiželjno Morpheusove usne kažiprstom. Morpheusa je uhvatio očaj ...
Rose, ne preostaje nam ništa drugo nego uputiti se do Mnemosyne.
Sjećanje će Ti se vratiti kad se u rijeci sjećanja okupaš, kad gutljaj te rijeke progutaš ...
Ah, Rose, ali Mnemosyna je na sasvim drugom kraju Hada ...
Do njezinih obala trebat će pješačiti danima ... a Ti si bespomoćnija od djeteta ... A ja sam tako očajan da bih se najradije i sam Lethe napio. Oboje bismo gradili kule od pijeska i jurili za leptirima, pa potom zaspali, kao Ivica i Marica, izgubljeni u šumi ...
No, za nesretne bogove nema zaborava ... ...
...
Odnekuda, tko zna otkuda, doletio je leptir, načas sletio na Rosein dlan, pa odlepršao. Rose je, smijući se, potrčala za leptirom, Morpheus je potrčao za Rose ...
Dok je, neutješan, jurio za Rose, osluškujući njezin iskričavi smijeh, Morphues nije čuo odjeke Thanatosova kikota:
Trčite samo, djeco ... lepršajte, leptirići ... he he he ...
Prije ili kasnije, dolepršat ćete u moj zagrljaj ...
...
(nastavak slijedi)
Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Parnassius mnemosine
Post je objavljen 07.09.2008. u 23:59 sati.