Marketing
Jaslice - čarobni svijet igračaka
... I tako stiglo vrijeme da upišete dijete u jaslice. Grlo vam se steglo, klecaju vam koljena, grize vas savijest i još uvijek imate osjećaj kao da između vas i vašeg dijeteta postoji živa i neraskidiva pupčana vrpca koja, ne samo da nije odrezana u rodilištu, već pulsira i ne dozvoljava da se odvojite od svog princa ili princeze. Nadate se zgoditku na lutriji ili bingu kojim biste platili skupu i provjerenu tetu čuvalicu, a koja bi (prije nego što uopće takne vaše dijete) morala ispuniti barem tri vrste testa. No, eto, zgoditka nema, plaća ne pokriva troškove, morate početi raditi i odlazite sa djetetom na adaptaciju u jaslice kao da odlazite na streljanje. Ljubazno se smješkate tetama ali - ona tamo je prenervozna, druga nema dovoljno snage u rukama, treća posao radi previše rutinski, a niti jedna ne gleda zaljubljeno niti sa divljenjem u vaše dijete. Vaša najmilija (ili najmiliji) jedan je od njih desetak i više, koji su plačljivi, nervozni, umrljani hranom i najradije biste ih sve spasili od ovog strašnog mučilišta. Tu i tamo neka beba veselo puzi po prostoriji, neka jede keks (ajme, daju im keks!! Udavit će se!!), a možda se neka i zabavlja. Tada bacite pogled u drugu, stariju jasličku grupu. Oni se igraju na dvorištu, hodaju poput malih pingvina, viču neke polurazumljive riječi i gledaju vas sa interesom. Možda vam je koje dijete i prišlo te vam je upitnim ili zahtjevnim tonom reklo "mama" kao da traži od vas da ga odvedete mami. I vama se čini da je svu nadu položilo u vas, traži da ga spasite, a vi ste bespomočni i gutate neisplakane suze. Kako je život nepravedan, osuđujete vaše dijete na nesreću, ostavljate ga ustanovi... Nakon nekoliko jedva preživljenih dana, po prvi puta vas šalju na sat, a možda i više u šetnju, kako bi vaše dijete naučilo biti bez vas. Izlazite iz zgrade i čujete plač svoje ljubavi, prepoznali biste ga među stotinama drugih. Srce vam se raspada, a krhotine lete uokolo. U bezizlaznoj ste situaciji i morate proći tu torturu... Poput morskog psa kružite dućanima samo da skrenete misli na nešto drugo, ali u glavi vam odzvanja njegov ili njezin plač. Vrijeme sporo prolazi i ponestaje vam strpljenja. I kada ste se napokon vratili, nalazite svoje zlato vlažnih očiju - prema vama pruža svoje ručice te ga uzimate u naručje i grlite kao nikada u životu. Mrzite tete, mrzite nepravdu na svijetu, mrzite proklete jaslice! Nakon nekoliko dana, eto novog zla! Dijete ima temperaturu, a iz nosa se slijevaju slapovi Nijagare... Pucate i ronite suze...
Ako ste se djelomično prepoznali u ovom uvodu, mogu vas utješiti - niste sami. Takvo odvajanje u svim roditeljima budi slične osjećaje, kod nekih veće, a kod nekih manje. A da ne govorim o virozama koje se u prvim tjednima i mjesecima samo množe. Često idu jedna za drugom - tjedan dana jaslica, tjedan dana bolovanja. Ne zvuči ohrabrujuće, zar ne?
Opisana je otprilike naša priča (upotpunjena još nekim pričama s interneta), a nakon gotovo godinu dana od trena kada smo počeli s prvim posjetama jaslicama, mogu vam reći da sam sigurna da ću buduće drugo dijete bez razmišljanja upisati. Netko će reći da smo imali sreću s vrtićem jer nam sin ide u Medveščak, vrtić koji je navodno među najboljima. No, ono što je nas dotuklo na početku bio je smještaj - među tri zgrade vrtića, nas su dodijelili onoj u Vlaškoj. To je stara baraka sa žalosnim, betonskim dvorištem. Nikako da isele taj objekt, odnosno da se nađu nove prostorije. Doslovno su nam se odrezale noge. No, upravo zahvaljujući tome smo shvatili koliko su važne dobre tete. Grupe su ondje male, tako da tete mogu maksimalno pažnje posvetiti djeci. Od listopada do ožujka samo smo povremeno ostavljali malog jer sam radila od kuće, pa nije bilo potrebe za stalnim čuvanjem. Taj period ne mogu nazvati adaptacijom, već smo odlazili tek toliko da se navikne na okruženje. Pokazalo se da to Mihovilu nije olakšalo prve tjedne prave adaptacije, ali je meni pomoglo da posložim neke stvari u glavi (točnije srcu). Kako danas gledam na to?
1. Vidjela sam da se tete brinu najbolje što mogu. Ako sam i primjetila da neka od njih ima loš dan ili ne obavlja svoj posao baš najbolje, tu su uskakale druge tete. Jedna drugoj bi nadzirale grupu iako to nije bilo primjetno. No, većinom su sve davale najviše od sebe.
2. Mali se napokon naviknuo da ne visi samo na meni. Iako očito nije društvenjak već voli biti malo po strani, počeo je uživati u druženju s djecom. Plakao je tri mjeseca svaki put kad smo ga ostavljali i nije bilo lako. No, danas se baca u zagrljaj tetama, često čak i okrene glavu od mene čim uđe u sobu, pa veselo traži igračke. Kada dođem po njega ne žuri se kući, već mi sve pokazuje i često se želi nastaviti igrati. Jede dvostruke porcije ručka, a spava i po tri sata. To je utjecalo općenito na njegov odnos prema drugima, pa je tako počeo napokon prihvaćati tete, stričeve, naše prijatelje... Prije bi urlao i nikom se nije dao ni blizu, pa čak ni dedama (bake su imale poseban status).
3. Viroze su najgadniji dio priče koji treba izdržati. Tjedan dana zdrav, tjedan dana bolestan... Stvari stoje ovako - svako dijete kada se počne družiti sa drugom djecom, počet će nemilo skupljati viruse. Odradit će ih prije ili poslije. Ne govorim o bolestima za koje se piju antibiotici. Imali smo sreću pa je Mihovil zapravo vrlo otporan, tako da još uvijek nije pokupio ništa zbog čega bi mu antibiotik bio potreban. Iako su se redale jedna za drugom, viroze su u najvećoj mjeri bile iscrpljujuće i dosadne. Najgore što je do sada imao bila je tzv. trodnevna groznica (osipna bolest - tri dana temperatura oko 40 koju se ne može skinuti, pa se završi u zaraznoj, a nakon toga osip po cijelom tijelu). Sa proljećem su se i virusi primirili, a vidjet ćemo kako će biti sljedećih tjedana...
Najvažniji od svega je vaš stav u glavi. Tako moj sin ne ide u jaslice (a posebno ne u mučilište) već u čarobni Svijet igračaka. Kad ulazimo u vrtić svaki puta mu veselo govorim kako sve igračke jedva čekaju da dođe, pa on počne oduševljeno trčkarati. To je nešto lijepo, zabavno, tamo se fiiino papa, pajki, igra... Od mene o vrtiću sluša samo najbolje, a ujutro pjevušimo dok se spremamo kao da idemo u nedjeljnu šetnju. Drugo, morala sam sebe podsjetiti na dane u vrtiću (u jaslice, doduše, nisam išla). Iako bi često pomislila na mamu i tatu, pa bi me ponekad primila i tuga, meni je u vrtiću bilo prekrasno. Uvijek je bilo neke akcije, dolazio bi Djed Mraz, organizirali bismo jesenski sajam na kojem se plaćalo novčanicama koje smo mi crtali... Moji roditelji me nisu ostavljali tamo da mi naprave neko zlo i to sam naprosto znala. A kada bih se vraćala kući, iskorištavala sam ih maksimalno, pa tako nadoknađivala izgubljenu pažnju. Danas definitivno nemam zbog vrtića neki kompleks, osjećaj manjka ljubavi ili nešto drugo. Bio je to prirodni proces - vrtić, mala škola, osnovna i srednja škola, fakultet, posao. Nikakva tragedija, ništa mi nije falilo i ništa mi ne fali. To što me neka teta posebno voljela ili nije - ni toga se ne sjećam kao ni eventualnih suza zbog "napuštenosti". Socijalizacija je normalan proces kroz koji prolazi Homo sapiens kao društvena životinja. Kod nekih jedinki počinje prije, a kod nekih poslije. Jaslice nisu dom za napuštenu djecu, nisu ni zatvor, niti tamo tete rade s ciljem da unište vaše dijete. Ako nečim niste zadovoljni, u većini vrtića možete otvoreno razgovarati sa nekim iz uprave. U Medveščaku su se svi - od ravnateljice do teta pokazali maksimalno susretljivima. Uvijek će vas osobno primiti, a na svaki vaš upit ili kritiku bit će odgovoreno.
I još jedna stvar drage mame - naučite uvući pandže! Ne vrijeđam vas, govorim iz osobnog iskustva jer i ja sam mama "divlja mačka" kad je u pitanju dijete - prvo vadim pandže, a onda razgovaram. Naime, uočila sam da mi se događa nešto pomalo šašavo - nitko tko želi preuzeti brigu o Mihovilu na prvi pogled nije dovoljno dobar. Svima najprije vidim mane (realne ili izmišljene), a tek nakon nekog vremena počinjem racionalno razmišljati. Iako to nije moja općenita karakterna crta, po pitanju čuvanja i brige oko djeteta prvo osuđujem, a tek nakon nekog vremena se smirim i realno pogledam na stvari. Nitko od toga nije bio sačuvan - nisu bili dovoljno dobri ni bake, djedovi, pedijatrica, tete, pa čak ni njegov tata. Ili ga nisu dobro držali, odgovarajuće se ponašali ili su bile preagresivne, preumorne, prehladne...Iako sam po pitanju članova obitelji brzo uvukla pandže, tete su čak i danas na meti. No, naučila sam prešutiti prvi dojam, pa pustiti vremenu da donese sud. U protivnom bih se upustila u potpuno suvišne, a možda i štetne sukobe zbog čega bi se izgubila mogućnost normalne komunikacije s tetama koja je izuzetno bitna. Tete u vrtićima su doduše navikle na razne roditelje, ali čemu stvarati zlu krv? Kao što sam napisala - u slučaju da doista nečim niste zadovoljni, radije razgovarajte s pedagogom, ravnateljem, po mogućnosti radije promijenite vrtić nego da ulazite u sukobe s tetama. Osim što se može pokazati da ste u želji da zaštitite dijete imali prevelike oči, sukob može samo pogoršati stvari u slučaju da nešto stvarno ne štima.
Danas sam ponosna mama već iskusnog jasličarca koji voli ići u jaslice. Pjevamo pjesmice dok idemo prema vrtiću, ostavljam ga i podižem bez njegovih suza, sve rijeđe je bolestan... Opušteno radim na poslu jer znam da je u dobrim rukama. A vjerujte mi, kako su izgledali prvi mjeseci, nikada ne bih ni pomislila da će sve biti tako dobro. Ako se malo strpite, stisnete zube i obuzdate emocije, mogli biste se stvarno ugodno iznenaditi i shvatiti da jaslice doista nisu nikakva tragedija.
Post je objavljen 05.09.2008. u 04:40 sati.