U romanu "Nebeski biciklisti" prikazano je moje dvorište - mali svijet koji se suprotstavio velikome. 60-godine. Puno glazbe, mode, razdraganih ljudi. "Plavi vjesnik". Puno utopijskih parola. Puno poezije. Tito i drugarica Jovanka. Naser. Rat u Vijetnamu. The Beatles. The Rolling Stones. Splitski festival. Glumci, sportaši, socijalizam s ljudskim licem...
Zašto baš dvorište? Dvorište je fenomen nad kojim se valja zamisliti. Evo kako sam razmišljala o dvorištu kao globalnoj pojavi...
DVORIŠTE, DAKLE
Malo je ljudi svjesno veličine i značaja pojma «dvorište». Jedni, naime, misle da je ta naoko neugledna riječ vezana ponajprije za djetinjstvo i zabavu, drugi je pak gledaju kao prostor koji se nastavlja na nešto veće i važnije te mu ne pridaju neku osobitu pozornost. I jedni i drugi svoje će mišljenje ilustrirati time što će s balkona u dvorište bacati zgužvane papire, ogriske od jabuka i drugo bezazleno smeće.
Međutim, dvorište je nešto jako, jako veliko. Upravo monumentalno. Potvrđuje to u prvome redu etimologija riječi koja je u staroslavenskom iznjedrila pojam dvora, dvorca. Prvotno značenje dvora bilo je, kako piše u rječniku, «ono što je pred kućom, pred vratima,vani». Rusi i danas prostoru ispred kuće vele «dvor». Prostorno, dakle materijalno, dvor je mjesto oko kuće, vani, a simbolički je on kuća, dvorac koji u predodžbi stanara oblikuje naročit osjećaj stana, kuće, garaže i gospodarske zgrade. Nešto sveto, u što se ne smije ući bez dopuštenja vlasnika. Na to upućuje funkcija dvora u snu: zgrada je želja kojoj se spavač približava ali je ne može realizirati zato što se u ključnom trenutku probudi. Spavač se, napomenimo, nalazi vani i izvana pokušava prodrijeti u tuđu kuću, odnosno želju. Čovjek pak u budnom stanju i k tome situiran u unutrašnjost građevine ima, možda na prvi pogled zvuči paradoksalno, beskrajnu mogućnost osvajanja, napredovanja u prostoru. No, taj paradoks je zapravo logična tvorevina. Čovjek, naime, iz omeđenog gleda van, u neomeđeno i tako uspostavlja jedinstvo svijeta, kontinuitet egzistencije, totalnu percepciju. Njegovo oko bilježi kuhinjski ormar, štednjak, stol i stolce na istoj zračnoj crti sa stazom, travnjakom, ukrasnim grmom i klupom, koji su formalno smješteni onkraj zidova, na drugoj razini. Stvar je, međutim, u tome da oko ima oblik kugle i prenosi sitne sličice promatranih predmeta u zatiljni režanj velikog mozga, gdje se nalaze centri za vid iz kojih se osjeti distribuiraju do svijesti. Upravo taj dojam neprekinutosti ili zajedništva odraženoga materijala u oku čovjeka ponekad tjera da diskretno stane iza guste zavjese i pogleda tko je došao u dvorište. Promatrač, dakle, svaku promjenu u promatranom prostoru mora doživjeti kao intervenciju u uspostavljeni kontinuitet percepcije. Ako, drugim riječima, u dvorište ispred zgrade uđe srebrna Opel corsa tada se njena nazočnost evidentira kao upad u kuhinju onoga koji diskretno stoji iza guste zavjese i gleda van, to jest unutra, u svoj doživljaj prostora. Auto u našoj kuhinji automatski postaje naš i jedini problem pritom je da li ga želimo ili ne. Da li želimo, dakle, da nečiji auto postane naš u našoj kuhinji. I unaprijed je jasno da ne želimo. Zato se uvijek ljutimo na ljude koji parkiraju svoje automobile na našemu mjestu u dvorištu. Jer oni zapravo parkiraju u našoj kući, u prostoru iz kojega gledamo van. S obzirom da život u kući ima svoju cijenu, što će reći da moramo plaćati struju, vodu, telefon, odvoz smeća i tekuće održavanje, ispada da nas drugi vozač i materijalno oštećuje, ne samo estetski.
Dvor je, kao što rekosmo, nastao iz dvorišta. Nastao je u različitim varijantama. Ponajprije kronološki. Kad smo bili djeca – dvorište nam je bilo zatvoren svijet, dvor u kojemu smo bili vladari. Nitko i ništa nije postojalo izvan dvorišta. Pa čak i bajke, koje smo navečer slušali prije spavanja, svoje mjesto odigravanja imale su na dvorištu. Jer za drugi javni prostor nismo bili tako duboko vezani. I crtićima je bilo mjesto u dvorištu. Svi junaci u mašti su oživjeli upravo u našemu pijesku ili travi, među drugom djecom i kućnim ljubimcima, a njihova imena memorirali smo na originalan način – podijelili smo ih kao nadimke ljudima koje smo gledali kako svakodnevno izlaze iz kuće ili ulaze u kuću. I kompjutorske igrice dio su dvorišnog života, jer im je dvorište jedina realnost u kojoj postoje. Silicij iz kojega su stvorene samo je pogonsko gorivo za njihovo aktiviranje u dječjemu mozgu. Sve ostalo moraju priskrbiti mala bića, a djeca žive isključivo u dvoru ispred kuće.
Kao materijal, odnosno zemlja, dvorište je živa enciklopedija trajanja, dvor znanja. Među listovima te drevne i neuništive knjige čuvaju se povjerljivi podaci o tlu, o biljkama i životinjama, o astronomskim pojavama, o ljudima i njihovim veličanstvenim djelima. Enciklopedija dvorišta bilježi i mirise i zvukove. Onaj tko poznaje više natuknica – veći je i moćniji vladar neprolaznoga dvora. Kralj. I to ne samo vladar obične katastarske čestice, nego cijele planete, jer Zemlja je okrugla baš kao ljudsko osvajačko oko, pa gledajući kroz prozor mali komadić prirode – čovjek drži na uzdi zapravo sve. Zna sve. I vlada svime. Zato je svatko od nas kralj. A kralj po definiciji živi na dvoru: ne postoji normalni kralj koji bi živio negdje drugdje. Pa čak i ona šahovska figura koju literatura naziva kraljem – za podlogu ima ograničen, lijepo iscrtan stambeni prostor, koji svojim matematičkim okom dodiruje drveni suveren. Tako, eto, posredno dolazimo i do tvrdnje slavnog ruskog pisca Viktora Pelevina da je cijeli svijet zapravo šahovska ploča po kojoj Nepoznat Netko hirovito povlači figure. Nakon svega što smo rekli posve je sigurno da smo mi u stvari taj duh koji povlači figure, a crno-bijela ploča je naše dvorište, prekrasna enciklopedija čuda.
Post je objavljen 03.09.2008. u 23:01 sati.