Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mcn

Marketing

SF-ljeto: Univerzalna Biblioteka Imaginativne Qnjiževnosti

(UBIQ, književni časopis za znanstvenu fantastiku, broj 1 i 2 (ur. Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić); Mentor, 2007.-8.)

Zadnja dva bloga koja sam napisao bila su za dobru polovicu, ako ne i dvostruko duža od uobičajenih postova na ovome blogu, a sve iz jednog jedinog razloga: jer su bila o SF-u. Ne zato što bi SF bio, ne znam, slojevitiji i time za dužim tekstom potrebitiji, već zato što je SF žanr čija pravila na blogu opće prakse jednostavno treba svaki put objasniti kako bi svi razumjeli zašto me nešto ljuti, a nešto oduševljava. To je uvijek problem sa žanrovima: njihove kvalitete i mane nisu inherentne izvan žanra, stoga je i percepcija žanra posve različita gleda li ga se izvana ili iznutra. Te otud objašnjenja.

A kad već tumačim, nešto svakako treba rastumačiti. UBIQ je časopis kojemu sjedim u savjetu pa kako mu onda smijem pisati prikaze? Mogu, jer - nastranu što mi ne bi bilo prvi put kako pišem prikaz nečega na čemu sam radio, malo smo tržište i malo je kome do malo čega stalo - ovo i nije prikaz kakvog bih napisao da pišem prikaze, već više glasno razmišljanje, možda pismo uredništvu.

Kad bih pisao prikaz, naime, onda bih smatrao poštenim o svakom prilogu u UBIQ-u reći ili hračnuti riječ-dvije. To danas ne kanim učiniti jer mislim kako su neki od uključenih autora jednostavno predugo prisutni na sceni kako bi im se prigovarala manira, a neki drugi previše u milosti urednika kako bi prigovori imali ikakvog učinka. Usredotočit ću se zato na šačicu imena kod kojih imam što pohvaliti ili kod kojih javna kritika možda može polučiti nekakav učinak. Ali, najprije, je li, još objašnjenja kako biste uopće znali o čemu govorim.

Zadnjih se tridesetak godina hrvatskog SF-a može podijeliti na nekoliko faza, gledamo li prema tržištima. Najprije je tu bio Sirius, koji je programatski objavljivao i domaću prozu uz stranu, zatim Futura koja je to činila kako kad i kako pod kojim urednikom, a zatim (iako, preklapajući se vremenski s Futurom) je stiglo razdoblje godišnjih zbirki (četrnaest sferakonskih i, mislim, sedam istrakonskih) isključivo namijenjenih domaćim autorima. Na taj način stvorila se ovelika masa autora fantastičke proze svih tipova kojima su - samo napola paradoksalno - nakladničkim dekretom bila zatvorena Futurina vrata. U tu jednadžbu ulazi urednički "odd couple" hrvatskog SF-a, Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić, koji, na krilima dobrog prijema njihove "Ad astra" antologije, želi nastaviti suradnju pokrećući kod "Ad Astrinog" nakladnika časopis.

Taj časopis je UBIQ koji je i zamišljen kao zamjena prorijeđenoj Futuri (umjesto jednom godišnje kako dvomjesečna Futura stvarno izlazi, UBIQ-u je zacrtan polugodšnji ritam), i nikako joj nije mogao pretendirati biti zamjena. Za naklade potrebne za pohod na kioske jednostavno nije bilo dovoljno novca a, ruku na srce, vjerojatno ni interesa: u korijenu paradoksa neobjavljivanja domaćih radova u Futuri leži par pisama iznerviranih čitatelja iz trenutka kad je tadašnji urednik, iz razloga u koje ne bih ulazio, u nekoliko uzastopnih brojeva objavio pregršt domaćih radova, ono, s dna ladice. Uz to, Žiljak i Šakić htjeli su stranice otvoriti opakoj teoriji, akademskijem i literarnijem pristupu znanstvenoj fantastici što - položimo preko srca i drugu ruku - svi znamo da nije materijal za kojim bi mase na kiosku željno pružale prste, bar ne dok istovremeno mogu birati izmđu novih knjiga Lane Biondić i Nives Celzijus.

UBIQ u maloj nakladi i knjižarskoj distribuciji, dakle. UBIQ koji jako lijepo izgleda. UBIQ s dvije trećine od svojih četiristotinjak kartica posvećenih prozi i jednom trećinom za teoriju. Kakav je taj UBIQ?

UBIQ je odličan. Odličan na svoj način, doduše, što će reći kako nikome ne mogu garantirati stopostotno čitateljsko zadovoljstvo na svakoj stranici, ali to ne bih valjda ni za jedan magazin na svijetu mogao. "Odličan na svoj način" u UBIQ-ovu slučaju znači da je sjajno koncipiran i dovoljno raznovrstan kako bi UBIQ-ova šuma naveliko nadrasla zbroj svojega drveća. UBIQ je odličan zato što jest čak i u trenutcima kad nije odličan kakav jest.

A kakav jest? Počnimo od teorije, u kojoj se osjećam manje doma, do te mjere kako ponekad uopće nisam siguran čitam li je na pravi način i što propuštam. Tako nepotkovanome, jasno, bili su mi draži članci puni podataka (poput tekstova Darka Suvina o Lemu, Borisa Švela o Heinleinu, Milene Benini o ženama u (hrvatskom) SF-u, a čak mi je poučan bio i prilog Biljane Oklopčić o Zagorkinim "Plamenim inkvizitorima"), bibliografije da i ne spominjemo. Manje su mi bila draga čista teoretska raspredanja, najvjerojatnije stoga što nisam znao gdje u njima tražiti nove doprinose, a posve mi je antipatičan bio cmizdrav i samoljubiv tekst Nikice Mihaljevića o, recimo, Šufflayu (iako puno više o Nikici Mihaljeviću).

Od petnaestak novela objavljenih u prva dva UBIQ-a, pak, za čupavu je glavu odskočila ona urednika Aleksandra Žiljaka. Njegovi "Dani Orgona" tako su dobro osmišljen, pitko i zabavno napisan SF (a uz to "pravi") da se ta novela ubraja i među najbolje u autorovom opusu i pušta na slobodu određene crviće sumnje ... Ako Žiljak tako dobro može dotjerati svoju novelu, zašto uredničkom palicom nije bolje odgojio svoje pulene, ponekad preopširne ili jednostavno dosadne? Je li mu uređivačka politika, zlobno još dodajem, objavljivati samo slabije od sebe?

A kao primjer slabe, možda i najslabije autorice navest ću Terezu Rukober kojoj je u oba (sic!) broja objavljena po jedna novela. Tereza Rukober autorica je koja se zadnjih godina dokazala produktivnošću (iako, daleko od skribomanije jedne Viktorije Faust), objavljivanošću, ali ne i kvalitetom. Njezine u UBIQ-u objavljene novele dobar su katalog svih njezinih mana: SF-motiv ruban i često za priču nebitan, proza srednjoškolska, negdje oko polovice ljubić preotima stvar, dok su završetci posebna priča. Rukoberičina priča "Bijeg" jednostavno odbija završiti, dok "Zaboravljeni" u jednom trenutku odluče kako je kraj diskusije započete na zadnjoj stanici ujedno i kraj priče. Bilo je u UBIQ-u priča koje su me manje zanimale ili čiji me stil više davio, ali mislim da me niti jedan trenutačni hrvatski fantastičar ne iritira tako svojim elementarnim nepoznavanjem strukture priče kako to, pod uredničkim blagoslovom, čini Tereza Rukober.

Nepoznavanje strukture priče nije ono što se može prigovoriti Zoranu Vlahoviću. Zoran Vlahović je moj stari favorit i možda jedini naš SF-mitotvorac, jedini pisac koji se uspješno bakće sa situacijama i likovima većima od života, ali njegovo pisanje nije bez problema. Konkretan problem njegove "Padalice" jest što se perfektan hard-siže jednog budućeg rata i mnoštvo ideja gube ili previđaju u nedovoljno objašnjenim prizorima. Znam da je Vlahoviću jasno što piše, a i prekaljeni ga SF-fan uz malo napora može pratiti, no bojim se kako se namjerniku lakše izgubiti nego naći put kroz Zoranova razdoblja, likove i tehnologiju. Vlahović bi sebi učinio uslugu da ponekad pomisli na tog namjernika, a urednik mu ne bi naudio kad bi mu označio sva mjesta na koja se treba vratiti, udahnuti, i stvar nanovo, čitko ispripovijedati.

Zadnji autor na kojeg ću se osvrnuti je Danilo Brozović. Danilo je u svojoj kaijeri napisao nekoliko vrhunskih ili makar vrlo dobrih novela ("Prsti", "Anne Droid", "Besmrtna Diana"), ali je jednako tako i dobar dio opusa posvetio nekim pucačkim novelama, kiber i inim ratovanjima. Sve takve njegove novele koje sam ikad čitao (a to će reći skoro sve) bile su za tri koplja slabije od odličnih, intimističkih, gore nabrojenih novela, dok su u UBIQ-u objavljeni "Maroderi" jednostavno slabi. Nakon intrigantnih uvodnih rečenica u kojima srećemo bojne svemirske brodove katoličke Crkve u Hrvata, priča vrlo brzo odlazi nizbrdo i pretvara se u najbezveznije napucavanje sa smiješnim i bezrazložnim čudovištima i jeftinim psihologiziranjem, posve zanemarujući svoj polazno zanimljiv religiozni sukob. Umjesto da se ugledao na makar tematski dosljednu religiozno-napucavalačku novelu "Djeca Božja" Dalibora Perkovića, dakle, Brozović kao da se ovdje poveo za Perkovićevim pseudo-SF bezvezarijama iz ciklusa o Quentinu.

I tako, UBIQ je prvoklasno mjesto za susret sa suvremenom hrvatskom fantastičkom prozom i razmišljanjima o SF-u općenito. Neće vam se svidjeti sve, jer ne može, ali ne griješite dušu i ne protežite nesviđanje na projekt koji nam je nužan, dobro zamišljen i čija će se kvaliteta i doprinosi pravilno moći ocijeniti tek kad za koju godinu zaokruži svoje postojanje.

(mcn)

UBIQ na webu: http://ubiq.nosf.net/
Macan na webu: http://darkomacan.com/


Post je objavljen 01.10.2008. u 09:07 sati.