Marketing
Darivanje krvi
Od malih nas nogu uče kako je krv nešto najvrednije što čovjek može dati drugom čovjeku i tako mu spasiti život. Samo darivanje ne traje dugo, nije komplicirano, i nema straha kao što mnogi misle. Priznajem kako sam i ja na početku bio jako skeptičan što se tiče samog darivanja krvi, jer znate kako je to, igla sim tam, od malih nogu se ježim tog medicinskog instrumenta. Još kao malome su me na silu uvodili u ambulantu kod medicinske sestre kako bi me cijepili. Od tada općenito mrzim igle. Nekako je taj strah prevladan krajem osnovne škole kada su uslijedila ona redovita cijepljenja. Uvijek sam nastojao biti primjer drugima kako se ne trebaju ničega bojati, ali me nažalost opet taj strah igle obuzeo i uvijek sam znao sestru pitati koliko će to trajat i hoće li boljeti. Grizao sam usne dok mi je ona gađala ruku. Na kraju sam se s tim strahom susreo u oči u srednjoj školi prilikom vađenja krvi pri redovitom liječničkom pregledu. Gledao sam sestru kako mi vadi krv i nekoliko epruveta. Samo sam čekao trenutak kada ću se srušiti jer ću presušiti. Svu je krvi isisala iz mene. Preživio sam. Od tada na darivanje krvi gledam drugačije. Jedva sam čekao da napunim svoju 18 kako napokon mogu učiniti to dobro djelo. Stalno sam gledao plakate kako se poziva na dobrovoljno darivanje krvi. Bilo je to 11.05.2006.godine. Iskoristili smo priliku te ujedno dobili slobodan dan u školi radi naše geste. Teško nama palo. Iskreno nisam znao što me čeka….
Sa školskim stvarima krenuli smo prema Crvenom križu. Mislio sam u sebi, ajde da i ja napravim neko dobro djelo na kraju godine. Krenulo je negdje nas sedmero. Nagurali smo se u male prostorije u podrumu. Smijehom sam ubijao tremu ali nije uspijevalo. Glavom mi se motalo sto stvari. Što ako se srušim, što ako mi srce stane, što ako, što ako….. Moj dragi prijatelj Šarić govorio mi je kako to nije ništa strašno. Njemu nije bilo prvi puta da daje krv. Znao je već cijelu proceduru. Prvo smo krenuli na utvrđivanje koja smo krvna grupa. Nisam nikada, do tada, znao koja sam krvna grupa. Doktorica mi je nježnim glasićem priopćila kako sam AB pozitiv ili ti +. A onda komplikacije. Glavna doktorica nije htjela riskirati sa mnom. Nije mi dala da dam krv. Cijelo me vrijeme ispitivala da li bolujem od kakve bolesti, da li sam koje imao, a sve to radi moje debljine. Nije mi vjerovala da sam zdrav kao dren. Ubjeđivao sam ju deset minuta. Nije mi vjerovala. Odvela me na stranu sobe da porazgovara sa mnom na samo. Mislila je da se sramim i da ne želim reći pred ostalim prijateljima. Zaredala su se pitanja. Jel imaš problema sa srce…Jel imaš problema sa tlakom….Gle Mario, ja se bojim da se tebi nešto ne dogodi…. Lijepo od nje. Njezino je da pita. Nakon deset minuta ubjeđivanja da sam zdrav i spreman, ipak me pustila. Motrila me cijelo vrijeme sa strane ( da se ne daj Bože nešto ne desi ) i prepustila me u ruke zgodne medicinske sestre. Teško sada meni palo. Dok sam gledao ostale kako sjede po nekoliko minuta moram priznati kako sam bio jako brz. Taman kada sam legao, kada mi je sestra ubola iglu u venu, drugom sam rukom upalio mp3 da slušam glazbu dok činim dobro djelo. Da spojim ugodno s korisnim. Taman kada je pjesma počela, vrećica se napunila. Nije prošla ni minuta, sestra me lupka po ramenu da skinem slušalice da je gotovo i da sam slobodan. Kao iz topa sam opalio pitanje : „Jel mogu ja još dati koju vrećicu….?“. Glasno se nasmijala i rekla da pričekam nekoliko mjeseci. Na izlasku iz Crvenog križa, osoblje nas je pozvalo da se počastimo. Pomislio sam, super sok, kada dođe djelatnica i pita : „što će te popiti, pivo, rakiju….“ Nisam znao da se nakon davanja krvi mora popiti malo alkohola, upravo radi toga da krv počne opet jače i brže kolati tijelom. Odmah smo uzeli nekoliko rakija te smo se počastili sendvičem. Na izlazu smo dobili i prikladne poklone. Majicu koju dan danas nosim i koja mi je jako draga. Koja će me uvijek podsjećati na dobro djelo. Darujte i vi krv, jer tko zna, možda i Vama nečija krv sutra zatreba.
Post je objavljen 01.09.2008. u 23:47 sati.