Marketing
Wakayama, dio prvi: posjet Tami
Wakayama-shi (shi = grad) središte je Wakayama-ken (ken = prefektura), prefekture južno od "moje", Osačke. U svim svojim putovanjima dosad sam je uspjela zaobići, možda zato što su joj glavne atrakcije toplice i more... nema odmora dok traje obilazak Japana! ;) I naravno da sam odabrala depresivno kišnu subotu na kraju kolovoza da virnem Wakayamu (grad). Možda ni ne bih svratila da nije vrlo neobične turističke atrakcije, Super Šefa Kolodvora Tame:
Tama je, naime, mačka. Prije koju godinu malena privatna Wakayama željeznica prestala je držati stalno osoblje na svojim željezničkim postajama, i briga o njima prepuštena je lokalcima. Vlasnica dućana koji dijeli zgradu s postajom Kishi, terminalom jedine linije Wakayama željeznice, tako je preuzela brigu o njoj... i nekoliko mačaka koje su se motale okolicom. Pitome mačke svidjele su se putnicima pa na kraju i vlasnicima željeznice, te je sretno obojena Tama (boje prave manekineko, koja priziva sreću, najčešće financijskog oblika) postavljena za šefa stanice. Ozbiljno shvativši svoj posao, Tama je uspjela povećati promet za preko 10 %, te je proglašena Super Šefom i dobila vlastiti ured te dva mačja pomćnika koji preuzimaju dio napornog posla svoje šefice, koja je postala vrlo popularna. Tako je u vlaku sa mnom sjedilo barem još šestero koji su se vozili isključivo da posjete Tamu. Dobar način dizanja prometa na liniji, u svakom slučaju. :) Tama je dobila i svoj znakić na turističkoj karti Wakayame...
Wakayama željeznica nije stala na tome - pojedini vlakići (dvovagonski) imaju posebnog sponzora. Tako sam se do Kishi postaje vozila u Vlaku igračaka. Osim izlogića s igračkama (koje se, pretpostavljam, mogu kupiti tijekom vožnje), tu su i posebna sjedala za djecu i bebe.
Na postaji je na dužnosti bio jedan od pomoćnika, koji se lijeno dao maziti kroz otvor za prodaju karata (ured mačjih zaposlenika je bivši šalter). Kako su svi Japanci marljivo nagrnuli u red za mačku, ja se prošetah baciti pogled na vlažnu okolicu...
Tama je, kao pošteni šef, ovako depresivnu subotu provodila drijemajući u dubini svog ureda, uz svesrdnu pomoć drugog asistenta smještenog kat više.
Molimo da ne otvarate vrata... Hello Kitty verzija, naravno.
Mislim da natpis nije tu toliko zbog stranih turista, koliko zato što je engleski kul.
U pauzi između dolaska dva vlaka (voze svakih pola sata), dežurna mačka se povlači izvan dohvata, da bi se opet marljivo spustila kad čuje dolazeći vlak.
Kad mi već nije osobno htjela pozirati...
Tamin profil (dolje desno) uz datum okoćenja (29. 4., slučajno (khm) rođendan pokojnog cara i državni praznik) i povijest zaposlenja sadrži posebne oznake (srcoliki lik kad spoji prednje noge) i posebne vještine (prognoza vremena). Očito kišu ili niski tlak prognozira povlačenjem u svoje odaje. ;)
Kako su mi prodali cjelodnevnu kartu za tu liniju (punih 10 jena skuplju od povratne), na povrtaku sam se iskrcala na jednoj usputnoj postaji baciti pogled na park po kojem se zove. Postaja je gotovo nepostojeća...
...a bome i park.
Gljive niču na drvenoj ogradi...
... most spokojno hrđa.
Priručne garaže autobusa za obilazak šireg parka (bila je karta rute, ali mi park baš nije ulio povjerenje).
Uz garažu...
Uz postaju.
U postaji, rukom ispisani znak koji putnika obavještava u kojem smjeru ide vlak za Kishi, a u kojem za Wakayamu.
Šarmantno staromodno, kao i cijela okolica uz ovu željezničku liniju. Svidjelo mi se, možda zato jer uopće ne sliči na savršeni uređeni Japan.
Nema reklame do samoreklame - vlak na povratku u Wakayamu.
Ne da mi se pisati blogove, pa je ovo sve za danas. ;P
ps. Eh, da. U Kishi postaji visi oglas kojim se ljude moli da ne donose mačke, jer više nemaju mjesta za nove zaposlenike.
Post je objavljen 01.09.2008. u 15:44 sati.