Pregled posta

Nemoguće...to je samo još jedna riječ iz koje je sve moguće!

Digla sam se iz kreveta. Pogledom sam prešla po sobi. Bila je ista kao kada sam ju ostavila jučer prije spavanja. Čista i uredna, kao i uvijek. Sa još mutnim očima, punim krmelja, otišla sam do kupaonice se umiti. Čim sam se polila hladnom vodom, po mom guštu, spustila sam pogled na svoju pidžamu. Ispod natpisa «Mrzim svoga tatu» stajao je još veći natpis «I on mrzi mene». I mislila sam si da će mi po noći ući u sobu, i prepravit pidžamu. Tako tipično i djetinjasto od njega! Kao da smo djeca u prvom razredu osnovne. No vidjet će on što sam ja njemu postavila u kupaoni! Nasmijala sam se sama sebi u bradu, te sam bacila svoju pidžamu u smeće. Više joj nema svrhe…
Pogledala sam na sat. Već je bilo 08:45 h. Morala sam se požuriti, ako sam mislila stići na doručak. Nabrzaka sam obukla neke mini bijele traperice, i crnu usku majicu, prepravila svoju crnu kapu iz UR-a, počešljala kosu i obukla svoje bijele balerinke, koje su me oduvijek podsjećale na balet na koji sam išla 8 godina. Na samu tu pomisao, izmamio mi se osmjeh na licu. Bio je to samo još jedan pokušaj moje mame da me nauči da mogu biti vješta u bilo čemu. Da, sve dok nisam jednoj curi spalila kosu. Kako god da bilo, obukla sam ih preko svoje volje, te zaškripila vratima svoje sobe dok sam izlazila. Kada sam ušla u hodnik, osjećala sam se kao mrav u divovskom dvorcu. U životu, barem tako mislim, nikad neću naići na veću kuću od ove. Krenula sam prema stubama, te pogladila ogradu. Meni je ta ograda bila simpatična, upravo zato jer je imala drvene glave od djece poznatih čarobnjaka-glumaca. Oduvijek sam maštala da budem jedna od njih, ali otac mi to nikad ne bi dozvolio. Rekao bi mi: Vanessa, već sam ti milijun puta rekao, to ne dolazi u obzir! Jednog ćeš dana, tako mi Merlinove brade, postati poznata ministrica magije, ili pak školovani Vidar! Smrknulo mi se lice od same pomisli moga oca. Zar sam previše tražila? Samo malo glumačke karijere ne bi naškodilo nijednom Ministru, zar ne? Kako god da bilo, sada sam požalila što sam obula balerinke, jer su stepenice bile ukrašene prelijepim baršunastim tepihom, koji je od samog pogleda izgledao tako meko, toplo i ugodno. Nakon par minuta sišla sam na kat, u Dnevni boravak. Oduvijek sam mislila da je to bila prevelika prostorija sa premalo stvari… naravno, tu su bili kožnati crni kaučevi, stakleni radni stolovi, koje su krasile prekrasne keramičke vaze popunjene svježim cvjećem, police popunjene bezbrojnim knjigama, omotane u debele i kožne omote. Sve bi to bilo u redu da tu nije bilo tri TV plazme, koje, koliko se sjećam, nikad nismo koristili. Podragala sam plavu, glatku i lepršavu kosu svoje porculanske lutke, koju sam kupila u Parisu. Već je godinama sjedila na istom mjestu…na niskoj drvenoj polici gdje su stajali i ostali moji mali plišani medvjedići iz djetinjstva. Napokon sam se usudila ući u blagavaonicu. Tja, da ionako neizazivam svog ionako živčanog oca.

Svom snagom sam uspjela otvoriti divovska, pozlaćena vrata, što su vodila u blagavaonicu. Tamo je bio jedan veliki, dugački izrezbareni stol. Iako je bio dugačak svega najmanje 20 metara, za njime je sjedilo samo dvoje ljudi. Na jednom kraju je sjedio moj otac, koji je očito jeo bijela peciva sa nekim namazom, i tobože, krosanom od marmelade, čitajući za stolom Dnevni prorok, prekriženih ruku, dok je mumnjao nešto samo za sebe, naglašavajući svoj stav: «nimalo dobrodošla». Do njega je sjedila moja majka Narcissa, nježno srčući bijelu kavu, i trepćući okicama.
-Dobro jutro-rekla sam radosnim glasom, nadajući se da je poletan. Nisam se osvrnula da pogledam svoga oca koji je «slučajno» kihnuo u mom smjeru, kada sam prošla pored njega.
-Dobro jutro!-rekla je piskutavim glasom Narcissa, te ponovno zavukla glavu u šalicu. Lucius mi naravno nije odgovorio. Dapače, nastavio bez i jedne reakcije zuriti u novine, pokušavajući, ja sam znala, praviti se da me nema. Ja sam tu igru prihvatila, te sam sjela za drugu stranu stola. Nakon samo dvije sekunde, došla mi je naša kućna vila Nancy, te me je pogledala pogledom punim suza. Već sam znala što slijedi…
-Gospodična Šparoga bi?-upitala je drhtavim glasom prestrašena vila, te nastavila:
-Vjerojatno ste na dijeti zbog svog predebelog struka i glupave glave što čini samo ukras na vašem tijelu-rekla je Nancy, te zatvorila oči, kako bi prikrila suze. Točno sam znala tko je odgovoran za ovo. I neću mu biti dužna…napokon, ja nikad ne ostajem dužna, zar ne?
Ljutito sam pogledala Luciusa, te mu uputila ubilački pogled. Vjerojatno je već ušao u kupaonu i vidio moje iznenađenje dobrodošlice. Poklonila sam mu bitch pogled. To je očito primijetila i Narcissa, te ga je pogledala sa prijezirom. Na Luciusovom se licu vidio odraz osmjeha, te kako bi zaklamuflirao svoj smijeh, još je više udubio svoj nos u novine.
-Luciuse, obećao si mi!-rekla je Narcissa ljutito. Lucius više nije mogao suspregnuti smijeh, pa je odustao od toga.
-Nisam-rekao je, ali onda ga je ponovno odao smijeh. Ja sam i dalje gledala u uplakanu Nancy.
-Lucise, molim te! Nemoj to više nikada raditi-rekla je Narcissa, te je pogledala u mene, govoreći mi svojim toplim osmjehom.
-Ma hajde Narcissa, možeš ti i bolje od toga!-rekao je te izašao iz prostorije. Osluškivala sam njegove korake, te sam se okrenula Nancy.
-Jedna kifla sa nutelom je dovoljna. I ako ti nije teško, jedan čaj od jasmina.-rekla sam, te je vila nasmijano otišla, veselim sitnim koracima iz prostorije.
-Oprosti, po cijele dane je ovakav-pravdala se Narcissa kada smo napokon ostale same.
-Ma hajde Nar…mama! Ako sam to trpjela cijeli svoj život, zašto ne bih sada?-odgovorila sam joj. Ona me sneno pogledala, majčinim pogledom, vidljivo očima punih briga.
-Ponosim se tobom, da znaš-rekla je, te nastavila-nego, Gospodar nas je zamolio da ovdje bude sastanak smrtonoša. Bili mogla izaći oko popodneva na dva-tri sata?-upitala me, te me zagrlila. Bila je veoma hladna. Tko i ne bi bio kada je bila toliko mršava?
-Pa, ipak je ovo vaša kuća-rekla sam te se ispravila kada je Nancy došla sam pladnjom krosana i šalice čaja.
Čim sam završila sa doručkom(čitaj: bila sam jela k'o luda), odlučila sam otići do bazena, čisto da si prikratim ta dva-tri sata dosade. Srećom dok sam prolazila u sobu, na nikog nisam naišla…fijuh, koja sreća!, pomislila sam. Nabrzaka sam obukla svoj narančasti kupaći, te zavezala svoj istobojni pareo oko struka. Kada sam poput rajfa, stavila svoje dragocjene crne naočale Dolce Cabanna, i skinula pozlaćenu naruvicu koju mi je Derek poklonio na našem prvom spoju. Nakon što sam uzela dva ručnika(na Avril, moji omiljeni;-), izašla sam na bazen. Dan je bio veoma lijep... i topao. Sunce je zračilo svojom toplinom, da sam odmah požalila što nisam uzela svoju traper šiltericu. Pogledala sam u nebo. Bilo tako vedro i toplo, da sam pomislila da je već 7. ili 8. mjesec. Kada sam napokon sve ostavila na ležaljki od maslinovog drva, legla sam, te se namazala kremom za sunčanje. Spustila sam svoje crne naočale na oči, te sam pokušala prionuti u san. Nakon par minuta, iako se meni činilo kao satima, nešto mi je osvijetlilo pogled. Lijeno sam otvorila sam oči. Ispred mene je stajao, glavom i kljunom, srebrni feniks. Najprije sam pomislila da je sve to nestvarno…da ne postoji…da mi je Sunce udarilo u glavu(vrlo moguće). Ali kada sam nakon deset puta zažmirila očima, i nakon što sam šakama bila trljala oči(čitaj: skoro ih izvadila šakama), zaključila sam da je stvarno. Prvo što mi je palo na pamet, bilo je da je to neki feniks zalutao u naš vrt. Tada sam si rukom lupila u glavu, sa mišlju:
-Feniksi su vrlo rijetke životinje! Ima ih tek nekoliko na svijetu…kakva je mogućnost da je jedan od tih nekoliko zalutao u mom vrtu?!-
Ali tada mi je palo nešto na pamet. Znala sam. To je bio Patronus. Feniks-patronus. Ali jedina osoba koja je imala feniksa za patronusa, sada je mrtva. Sama nikad ne bih niti mogla zamisliti ovakvu situaciju. Ali, možda to nije bio ON. Vjerojatno je neka osoba, dična Potteru, htjela promijeniti svoga patronusa u feniksa? U svakom slučaju, nisam znala. Feniks je odjednom odletio do bazena, i elegantno zaronio. Divila sam se njegovom graciožnošću. Nisam htjela dozvoliti da mi pobjegne. Oprezno, ali brzo, sam se digla i pojurila na bazen, te onako suha, se bacila u njega. Voda je bila iznenađujuće topla, ali nisam imala vremena za razmišljanje o tome. Plivala sam prema feniksu. Tada je on zaronio, te sam ga prateći, također zaronila. Odjednom je on nešto zapjevao, prekrasnom, laganom pjesmom, i iako smo bili pod vodom, mogla sam razabrati svaku pojedinu notu koju je on otpjevao. Iznenada se nešto počelo rušiti. Zapravo, najprije tresti, a onda rušiti. Ogledala sam se oko sebe. Zid za kojim je pjevao feniks, otvorio je mala vrata, kroz koje je on prošao. Pošla sam za njim. Ušla sam u malu, tijesnu prostoriju. Bila je dosta mračna i sitna, da sam u prvi mah osjetila klourstrofobiju. Jedina svjetlost je bila zračila iz feniska. U prvi mah nisam niti shvatila da je to zapravo lift. Ogledala sam se oko sebe. Tek sada sam malo promislila, i shvatila da je sve ovo možda zamka. Nisam se niti zamislila, kada se lift odjednom počeo micati. Zapravo, ako se to uopće može nazvati «micanjem»… mislim da bi prava riječ za to bila tresti. Kako god da bilo, više nema povratka, pomislila sam. Na moje iznenađenje, lift je išao vodoravno, i…jaaaaaaaako brzo. Kada je krenuo normalnom brzinom(čitaj: brzinom munje) počela sam padati, te sam se uhvatila za jednu od šipki. Onda sam shvatila kolika sam blitva! Nisam ponijela svoj štapić! Koja sam glupača… sigurno mi je ostao tamo, među ručnicima. Sada sam bila potpuno bespomoćna i jadna. Ogledala sam se oko sebe. Iako smo jurili brzinom, za koje nije bilo brojke, feniks je nepomično stajao za jednom šipkom. Divila sam se njegovom gracioznošću. Odjednom smo stali. Kada se to dogodilo, ja sam svom snagom udarila u zid od lifta. Jedino što sam tada mogla reći(prostenjati) bilo je «auč». Digla sam se. Patronus je nestao. Vrata lifta su se otvorila, te sam ušla u jedan mračan hodnik, pun prašine i paučina. Bilo mi je jako poznato ovo mjesto. Razmišljala sam, ovdje je sigurno bilo makar milijun ljudskih portreta, prije mnogo godina…ali netko ih je skinuo. Na dnu hodnika već su se počela nadzirati velika baršunasta, izrezbarena vrata, vjerojatno od hrastovine(vidite kako se ja jako puno razumijem u drva, xD). Ušla sam naglo, ne trudeći se da pokucam. Zakročila sam u slabo osvijetljenu prostoriju, koju iako nisam mogla vidjeti, mogla sam osjetiti da je velika i prostrana. U sobi se isticao veliki kamin, što zbog svoje prekrasne keramičke figure, ili zbog toga jer je bio jedina svjetlost u prostoriji, nisam znala. Iako je vani bilo jako toplo, ovdje je bilo ugodno, čak i prohladno. Zbog slabe svjetlosti, nisam niti primijetila da je netko u prostoriji. Ogledala sam se. Mene su okruživali, niti manje, niti više, nego svi članovi Reda Feniksa. Nikad ih zapravo nisam vidjela tko bi to mogao biti. Ali pretpostavila sam da su to oni. Nikada nisam mogla zamisliti ovakav prizor. Prišla mi je tamna prilika, odvojivši se od kruga ljudi, poput vuka koji nerado mora napustiti svoj čopor. Tek kada je stala pedalj od mene, prepoznala sam ju. Pih, kako i se i ne bih prisjećala tog lica, iako izmučenog i ogrebanog, svejedno veoma lijepog. Iako je lice bilo blijedo i hladno, gotovo bezizražajno, mogla sam prepoznat radost na tom licu. Te prodorne plave oči pratile bi me i u snu. Ispred mene je stajao jedan i jedini, Sirius Black.
-Očekivali smo te Nessa-rekao je svojim britanskim naglaskom, svojim prelijepim baršunastim glasom. Sjetno mi se nasmiješio. Uzvratila sam osmjehom, iako, mi je bilo nelagodno pred svim tim ljudima gledati tako u Siriusa. On je uvijek bio tako reći, nekakav idol. Život mu je bio identičan mome. Stoga nas je to povezalo.
-Nessa, preporučujem ti da sjedneš. Ovo će ti biti bolno…ne fizički, već psihički.-poslušala sam ga. Sjela sam na sofu koja je sve zamaglila prašinom kada sam je dotakla. On se na peti okrenuo prema meni.
-Prije svega, imaš li ti u glavi poneko pitanje za mene? Ili za bilo koga iz Reda?-upitao je nehajno, kao da mi je čitao misli. Da, naravno da imam milijun pitanja u umu, ali ionako imamo vremena. Kimnula sam glavom. On se nasmješio.
-Dobro, navedi mi jedno od njih-rekao je, te sam zakolutala očima.
-Dakle, prvo: zašto ste me ovdje doveli?-upitala sam nezainteresiranim glasom kako bih izgledala opušteno. On nije promijenio izraz lica.
-To ćeš saznati za koji trenutak. Dalje?-upitao je, te sam ljutito krenula na drugo pitanje.
-Zašto imate tajni prolaz na MOM bazenu?-upitala sam, naglašavajući riječ mom. Tu se on šeretski nasmijao.
-Pa…trebamo imati malo prostora za špijuniranje sjedišta Smrtonoša. A osim toga, nekad se i turistkinje znaju prošveracat na vašem bazenu-rekao je, te su ga svi u prostoriji mrko pogledali.
-Da, prije nego što moj otac sazna da su bezjaci, pa ih jednim potezom ubije Avadom.-rekla sam sa gađenjem u glasu. Iako ne znam zašto, on se na to toliko naljutio da sam pomislila da će eksplodirati, ali nije. Nastavila sam sa pitanjima.
-Čiji je ono bio patronus?-upitala sam. Sirius je taman htio nešto izustit, kada ga je prekinuo nečiji glas.
-Siriuse, mislim da ću joj to ja objasniti-rekao je meni toliko smiren, toliko vedar, toliko razgovijetan, a opet pomalo strog glas. Naslonjač, koji je dotad bio okrenut prema kaminu, nije bio prazan. Visoka prilika se ustala, i okrenula prema meni.
-Ravnatelju!-rekla sam te mu potrčala u susret. Bilo mi je žao Dumbledoreu reći «ravnatelju», kada on to više nije, ali on će za mene zauvijek ostati kao najbolji ravnatelj Hogwartsa, svih vremena. Zagrlila sam ga tako snažno, da mu je bilo gotovo neugodno pred svim onim ljudima biti sa mnom. Ali mene nije bilo briga. Samo sam ga htjela zagrliti. Kada je prošla minuta, odvojila sam se od njega, te je on popravio svoje polu-mjesečne naočale. Sagnuo se prema meni, da bude moje visine, uhvatio me za ramena, te me ponovno upitao:
-Imaš li me štogod za upitat?-
-Hm…ovo jedno od bilijun i 500 milijardi 54 milijuna 498 tisuća 637 pitanja. Kako to da ste živi?-upitala sam. Tu mi se on posprdački nasmijao.
-Ovako, prvo, sjedni da ti sve objasnim.-rekao je, te sam se protiv svoje volje naslonila na sofu, bez obzira što sam do maloprije ugledala velikog crnog pauka kako gradi mrežu.
-Dakle, sjećaš se toga dana?-upitao me, te sam mu klimnula. Iako je pitanje bilo nepotpuno, znala sam na što misli. Dan njegove «smrti». Slučajno sam bila na kuli i razgovarala sa Lus, sve dok nisam vidjela da se Potter i Dumbledore približavaju na metlama prema kuli. Kada su došli, Potter nam je bez objašnjenja stavio plašt Nevidljivosti, te nas je Dumbledore ukipio. Tada se dogodilo, već znate. On je zastao na sekundu, a onda nastavio.
-Dakle, znaš kada je profesor Snape izrekao Avadu? E, pa…tu smo ga mi malo nadmudrili. Naravno, znaš Weasleyeve čarozeze? Tamo smo bili naručili jedan štapić, baš onakav kakav ima Snape. Postavio sam mu ga večer prije moje «smrti» u njegov kabinet, i uzeo njegov. Zapravo, nisam ja, ali se Minerva dobro našalila dok je bila ondje. Nema veze, nego da nastavim sa pričom. Kada je tog dana Severus izrekao Avadu, pojavio se zeleni bjesak, ali to nije bila prava čarolija…o ne ne! Ja sam se sam bacio sa kule, te pomoću, opet hvala Weasleyvima, letećih čizmama, uspio poletjeti, te ući u kulu. Ispod kule su ljudi iz reda, ostavili mrtvog jelena, koji je bio nalokan Višesokovnim napitkom, bio prerušen u mene. Čarolija je trajala nekoliko sati, dovoljno da Minerva odvuče pozornost svih znatiželjnih, te da nekoliko Aurora iz Reda, odnesu jelena u mrtvačnicu, da me nitko ne vidi kada se ponovno preobrazi u jelena. Tada sam se ja apartirao ovdje.-rekao je Dumbledore, laganim, spokojnim glasom. Ja nisam mogla vjerovati. Slabi je to bio opis onome što sam u tom trenutku doživila, ali nisam imala načina kako da to sama sebi opišem. Progutala sam knedlu.
-A sada mi imamo par obavijesti, i par priča, koje ti moramo ispričati-rekao je Dumbledore, prekidajući mene dok sam ga htjela nešto priupitati. Ne znam zašto, učinilo mi se da je to uradio namjerno. Pokušala sam se praviti da nisam ništa primijetila.
-Dakle, Nessa, obećaj nam da se ni pod koju cijenu nećeš ljutiti, ili bilo što takvo.-rekao je te sam mu klimnula. On je to očito prihvatio kao potvrdan odgovor, pa je nastavio.
-Trebamo špijune među Smrtonošama. Ti bi trebala biti jedna od njih-rekao je. Zaprepastila sam se. Ja Smrtonoša?! Nema šanse! Mah, sigurno se šali…nema te šanse da je na to ozbiljno mislio…zar ne?


***************************************************
Dear blogerovci, još jedan post!
Da nebiste pomislili da sam poginula negdje, ugušivši se palačinkama(sa nutelom)...
Jednostavno...pa, okolnosti nisu bile baš najbolje, zar ne?
Post još dugo ne bih objavila da mi Nell nije rekla da mi je super i da ga odmah objavim...hvala ti
Post je prepolovljen...iduću polovicu saznajete za točno *pjeva koračnicu sa tan tan tan ta* tjedan dana!
Hoću aplaus...xD
Nego, zapravo, ne za tjedan dana, nego 7.9. kada je moj rođ! jej
Dakle, sigurno tada, ne brinite...hih
Ovako, ja mislim da je post bezveze(i molim vas, nemojte mi govorit da nije) ali pita se vas..
Napokon, svaki post treba izložit ponekad i kritiku, zar ne?
Ma naravno da se slažete sa mnom...hih
Ajde idem sada...
Želim vam dobar provod u školi, koliko god da je to moguće(čitaj:nemoguće), i svi mi zaradite milju petica, i najbolje želje...hih...al je to otrcano..

Sve vas ljubim i volim
Vaša Nessa

Post je objavljen 30.08.2008. u 17:05 sati.