Cijelu noć provela sam čitajući knjigu, «Pandora» Anne Rice. Iako mi je u početku bilo vrlo teško koncentrirati se na radnju u knjizi, vrlo brzo sam se adaptirala. Čak sam se i toliko zadubila u knjigu da nisam ni shvatila da je sunce već izašlo, sve dok mi tračak sunčeve zrake nije obasjao ruku. U čudu sam pogledala na sat, i sama sebi se nasmijala što sam zapravo 8 sati u komadu provela čitajući knjigu. Bilo je 7, iako bi, pogledavši kroz prozor, vrlo lako mogla reći da je blizu 10 sati. Ne sjećam se kad je zadnji puta sunce bilo tako visoko u 7 ujutro. Odlučila sam otići po kruh, mlijeko i neke slatkiše, ionako nisam imala šta raditi. Spremila sam se, obavila jutarnju higijenu, nabila sam ipod u uši, uzela Bonijevu uzicu i krenula u dućan. Trebalo mi je koji 15 minuta pješke, i baš mi je godila jutarnja šetnja. Kad sam ušla u dućan, nisam mogla ne primijetiti čudan pogled blagajnice. Izgledala je kao da je šokirana činjenicom da netko mlad dolazi u pola 8 u dućan. Nisam baš previše pažnje obraćala na nju, nego sam krenula prema hladnjaku usput mumljajući melodiju pjesme koja mi je svirala na ipodu. Dugo nisam bila u tom dućanu, pa mi je trebalo vremena da pronađem gdje koje namirnice stoje. Kad sam konačno pronašla sve što mi treba, a i više od toga, krenula sam prema blagajni, pogleda uprta u novčanik da izvadim novčanice prije kase. Nisam se još ni snašla, a moja košarica sa namirnicama bila je na podu, a rame mi je pulsiralo od boli. Ljutito sam podigla glavu da vidim tko je to toliko blesav da se zaletio u mene.
«Opet ti!»-ljutito sam prosiktala.
«Opet ti!»-uzvratio je nazad jednakim tonom.
«Zar vas ne uče hodati u tim velikim gradovima!»- oči su mi bila pune bijesa.
«Prije bih rekao da vas ne uče. Gleda se ravno kad se hoda, a ne u pod!»-rekao je cinično i podigao obrvu.
«Kao prvo gledala sam u svoj novčanik, a kao drugo dućan je PRAZAN! Mogao si me vrlo lako zaobići, osim ako ni ti nisi gledao ravno. Što bi značilo sa si pokopao sam svoje riječi.»-pokušavala sam se smirit, ali sam još uvijek zvučala bijesno, a to je njega očito zabavljalo.
Plave oči svjetlucale su mu kao malom djetetu kad se igra sa svojom najdražom igračkom. A izraz lica mu je bio nekako neobičan, pomalo veseo, kao da uživa u ovoj našoj prepirci.
«Ja sam gledao u police da vidim što ću kupiti.»-frknuo je nosem i podigao bradu.
«Ma da, sigurno. Gledao si koje…»pogled sam uprla u policu ispred koje je stajao nebi li vidjela što je to KAO tražio «...kondome ćeš kupiti. Jel ?!»-rekla sam posprdno, iako sam na riječ kondom malo spustila glas.
«Pa da, nego šta. Dečku nikad dovoljno kondoma!»-odgovorio je zadovoljno nacerivši se.
«Ko da bi netko ovdje, zapravo bilo gdje, želio spavati sa tobom.»-sakazam je bilo neizbježan u mom glasu, a zatim sam samo produžila dalje.
Očito je ostao zatečen mojom izjavom, jer više nisam čula ni riječi od njega. Platila sam svoje namirnice, i otišla uzeti drugi sladoled u frižider, pošto se ovaj od udarca ali i dugog čekanja već cijeli deformirao. Boni je sjedio ispred dućana veselo mašući repom, i čekajući moj izlazak da možemo nastaviti šetnju.
Nakon što sam se samo nekoliko koraka udaljila od dućana, čula sam zvonce, a zatim i tresak vratiju kad su se zatvorila. Nisam se morala puno truditi da čujem i njegove korake iza sebe. Proizvodio je čudan zvuk kad je hodao. Kao da su mu njegove sivo-plave Vansice bile preteške da normalno hoda. Slušala sam kako se sve više približava, a ruke su mi se počele lagano tresti od bijesa. Nisam ga podnosila, a još sam manje mogla podnijeti činjenicu da hoda iza mene. Sad je još više požurio da me prestigne. Kad me zaobilazio, prošao je dovoljno blizu da me trkne ramenom. Poludjela sam.
»Što si ti retardiran ili šta ti je!?»-upitala sam ljutito vičući za njim
»Ne, samo vračam ono iz dućana!»-ponovno sam mu mogla čuti teški cinizam u glasu.
»Ti si bio taj koji se zaletio u mene!»-nisam odustajala, iako je već bio podosta odmakao. Odlučila sam ubrzati korak.
»Nisam, ja sam stajao, ti si hodala gledajući u pod, ergo- ti si se zaletjela u mene!»-sa podsmjehom je odgovorio, ovaj put se okrenuvši licem prema meni, tako da je hodao unatraške. Licem mu se protezao bolesno zadovoljan osmijeh. Gadio mi se.
»Ajde molim te. Namjerno si ostao tamo, vidio si da prolazim, i nisi se mogao pomaknuti!»-ljutito sam odgovarala, sve više stežući Bonijevu uzicu u ruci.
»Da, svakako princezo!»-rekao je posprdno, a zatim se nazad okrenuo i ponovno ubrzao korak
»Marš kretenu!»-povikala sam zadnji put, dovoljno glasno da me polovica susjedstva čuje. On je samo odmahnuo rukom iza leđa, i produžio dalje. Nisam ni shvatila koliko sam čvrsto držala Bonijevu uzicu, sve dok me nisu počeli boljeti prsti kad sam popuštala stisak. Kako si mogu dozvoliti da me netko toliko naživcira, a neznam mu ni ime.
Kad sam došla kući, odložila sam ključeve ulaznih vratiju na stolić, objesila Bonijevu uzicu i otišla u kuhinju raspakirati kupljene namirnice. Usput sam si složila kakao, pokupila knjigu iz dnevne sobe i otišla gore u svoju sobu. Bilo je paklenski vruće unutra, pa sam odlučila otvoriti prozor. Isprva nisam ni primjetila malu ušaru kako sjedi na grani pored mog prozora. Kad sam ga otvorila, sletjela je na prozorsku dasku i pružila mi pismo. Nisam očekivala nikakvu poštu, pa sam užurbano otvorila pismo, i iznenadila se.
Tvoj Simon
Nisam mogla vjerovati da se sjetio javiti se. Bacila sam se veslo na krevet držeći pismo u ruci, još jednom iščitavajući sadržaj. «Simon će raditi u bolnici?»-proletjelo mi je glavom. O tome nikad nismo razgovarali. Sjećam se da je jednom spomenuo kako bi želio pomagat ljudima, ali nikad nije konkretno rekao na koji način. Kad sam još nekoliko puta pročitala pismo, uspravila sam se i otišla do radnog stola. Iz ladice sam izvukla pergament, pero i tintu i bacila se na odgovaranje.
Post je objavljen 30.08.2008. u 15:41 sati.