U tom času kao da je vrijeme stalo, a Duša se Svijeta pojavila sa svom silinom pred mladićem. Kada je ugledao njene crne oči, njene usne neodlučne između osmijeha i šutnje, on shvati najvažniji i najmudriji dio Jezika kojim je svijet govorio, i koji su svi ljudi na Zemlji mogli razumjeti u svojim srcima. To je bila Ljubav, starija od ljudi i od same pustinje, koja se uvijek iznova javljala s istom snagom bez obzira gdje se dva para očiju susretala, kao što su se njihove oči susrele pored bunara. Usne se konačno odvažiše na osmijeh, i to je bio znamen, znamen koji je on i ne znajući toliko dugo u životu čekao, koji je tražio u ovcama i u knjigama, u kristalima i u tišini pustinje. Bio je to čist Jezik Svijeta, bez objašnjenja, jer Svijetu nisu bila potrebna objašnjenja da nastavi svoj put beskrajem. Mladić je u onom trenutku jedino shvaćao da se nalazi pred ženom svog života, i da je, bez imalo potrebe za riječima, i ona to znala. Bio je u to sigurniji nego u išta drugo na svijetu, mada bi mu roditelji, i roditelji njegovih roditelja govorili da se najprije treba zaljubiti, upoznati se i prikupiti novac, i tek onda oženiti. Onaj tko je tako govorio možda nikada nije upoznao Jezik Svijeta, jer kada se u njega uranja, lako je razumjeti da na svijetu uvijek postoji netko tko na nekoga čeka, bilo to usred pustinje, bilo usred velikih gradova. A kad se te osobe nađu, i njihovi pogledi sretnu, sva prošlost i budućnost gube na važnosti, i postoji samo taj trenutak, i ona nevjerojatna izvjesnost kako je upravo sve pod suncem zapisala ista Ruka. Ruka koja pobuđuje Ljubav, i koja je načinila srodnu dušu za svaku osobu koja radi, odmara se i traži blaga po ovim suncem. Jer da nije tako, snovi ljudi nebi imali nikakva smisla. Mladić je shvatio da je tu ženu volio mnogo ranije nego je uopće znao da postoji, i da je njegova ljubav prema njoj poput otkrića svih blaga svijeta.
Post je objavljen 27.08.2008. u 02:47 sati.