Marketing
U prolazu...
Psihoterapija. Tako blog ponekad djeluje na mene. Većinom, kada pročitam komentare podno svojih ili tuđih postova, susretnem se s nečim ili nekim novim. Manji broj puta, ono što netko napiše zapecne me posred duše jer mi je toliko blisko da je jedino što sam trebala toga dana, a nisam bila svjesna do trenutka čitanja. Te dane držim u sjećanju kao vrijedne uspomene iznova se diveći riječima stranaca koji su me 'pročitali' kao najboljeg prijatelja.
Učini mi se kao da sve sumnje i skrivene boli, nesigurnosti i brige u tom času nestanu u nekoliko slova prije točke. Ponekad se dobro potrudim da te nadimke ne uzmem blisko srcu onoliko koliko su zapravo došli, nesputano i slobodno se šećući ispred moga praga, ne znajući koliko se osjećaja oslobodilo nakon njihovog ulaska u hram mojih razmišljanja. A svejedno mi ne polazi od ruke. Jer iza njih su imena i lica, a ispod njihovih površina duše koje vole i žaluju, smiju se i mršte, plaču i nadaju, zbrajaju račune, brinu, trude i strahuju kao i moja, u životu izvan ove sfere, na ulici gdje se međusobno ne prepoznaju.
Tko bi znao reći koliko smo puta prošli jedni pored drugih, jesmo li se nasmiješili, upitali za smjer ili vrijeme, mimoišli na autobusnom kolodvoru ili skrenuli udesno na istom križanju. Jedan iza drugog u redu, možda u istom predvorju ordinacije ili na projekciji istog filma, na istoj kiši bez kišobrana ili na istoj plaži, za stolom ispod istog suncobrana. Zagonetna su ova nagađanja, o sjenkama stvarnih ljudi koje nadmudruju pitanja vlastitih neznanja, dok se mišljenja prevrću tipkovnicama neopipljivog svijeta.
Ali zato mu se vraćamo i poklanjamo sate koje krademo najdražima, ne krvareći na rez tvrdnje da nas ovaj dom čini manje iskrenima i realnima, uživajući neznanje onih koji se nisu otisnuli u more bez vesala. Opstati u miljeu vlastite izrade i zatim doploviti do drugih služeći se samo rukama nije tako laka zadaća. Nije potreban pogled da se uoči predrasuda kao što nije potreban ni jezik da se izgovori dobrodošlica. Gotovo smo svi osjetili hladan vjetar propuha kad zaboravimo dobro zatvoriti vrata, ali smo također bez iznimaka bili pozivani na izlete, zabave i okupljanja kakvima do tada nismo prisustvovali ni u vanjskim inačicama druženja. Pa iako nam ovdje ne trebaju lijepe haljine i odijela, izglancane cipelice i svežanj novčanica s bankomata, dobro se provodimo bez ijedne kune i savršeno počešljanih frizura.
I nije lažno niti sramotno reći da smo svi razmišljali o odlasku, u turobnim i samotnim ostavštinama svojih osjećaja, kad nas odsvuda stisnu, a unutarnji glasovi vrisnu ono što nitko ne čuje, ali svejedno razbija stakla odraza ranjenih duša. Još je manje potrebno istaknuti, a najviše istinito podsjetiti, koliko su nas puta male rečenice, osmijesi, pozdravi i poljupci razveselili, utješili, uljepšali dan i potaknuli učini pravu stvar, čime su svoj prilog uvećali neporecivom vrijednošću koja se ne da zbrojiti i umnožiti jer se može samo osjetiti i podijeliti.
Zašto to onda ne činimo u vanjskom svijetu?
Brani li nam vlastita materija razumijevanje, osjećanje, riječi podrške, umanjuje hrabrost za debatiranje i suprotstavljanje, krade li nam s usana zahvale i oproste? Kad čovjek napiše ono što misli, a zatim to mora pročitati kao da mu se misao odbije od svijesti, pa sroči ono s čim se može zaista poistovjetiti ujedno misleći na osobu kojoj se obraća pazeći na osjećaj umješnosti. U obrnutom slučaju, ističe stav koji bi možda prešutio reći i dalje držeći distancu kulture i maksimalne pristojnosti. Nikada mi prije nisu poželjeli ugodan dan ili vikend, uputili riječi zahvale na nečemu što nisam znala da izaziva utjehu i sjedinjenjem s napisanim rekli da se danas upravo tako osjećaju.
Ima mnogo čarolija i ljepota u ovom našem svemiru. Ima i u onom drugom, u kojem ne vidimo linkove i dvotočke uz zagradu. Ponekad zaboravim na razliku, kao i to da je i sama činim, pa kažem "sutra ću se potruditi nasmiješiti se svakome, jer svatko će biti netko od vas, a vama ću to možda biti ja, u prolazu...."
Post je objavljen 26.08.2008. u 01:07 sati.