Bila jednom jedna ptica. Krasio ju je par savršenih krila i divno, šareno i svjetlucavo perje. Bila je to životinja stvorena da slobodno leti nebom, da uveseljava one koji bi je vidjeli.
Jednog dana neka ju je žena vidjela i zaljubila se u nju. Zapanjeno je promatrala njezin let, srce joj je jače zakucalo, oči zasjale od osjećaja. Pozvala ju je da zajedno lete i putovale su nebom u potpunom skladu. Ona se divila, duboko poštivala i slavila pticu.
No, tada se dogodilo: možda je ptica htjela upoznati neke daleke planine! I žena je osjetila strah. Strah da to nikada više neće osjetiti s drugom pticom. I osjetila je zavist, zavist zbog velikih mogućnosti te ptice da leti.
Osjetila se osamljenom.
I pomislila: Napravit ću klopku. Sljedeći put kada se ptica pojavi, više neće moći otići,
Ptica je isto tako bila zaljubljena i vratila se sljedećeg dana, upala u zamku i ostala zatvorena u krletci.
Svaki je dan gledala pticu. To je bio predmet njezine strasti, i ona ju je pokazivala prijateljicama koje su govorile: «Pa ti imaš sve.» No, došlo je do neobične promjene: kako je imala pticu, izgubila je zanimanje za nju. A ptica, koja nije mogla letjeti i ostvarivati smisao svog života, počela je mršavjeti, izgubila je sjaj, postala ružna – i žena više nije obraćala pažnju na nju, samo ju je hranila i čistila njezinu krletku.
Jednog lijepog dana ptica je uginula. Žena je osjetila duboku tugu i počela misliti na nju. Ali nije se sjetila krletke, sjećala se samo dana kaada ju je prvi put vidjela kako zadovoljno leti među oblacima.
Da je razmislila o sebi, shvatila bi da ju je kod ptice najviše uzbuđivala njezina sloboda, snaga krila u pokretu, a ne njezino fizičko tjelo.
Bez ptice, i njezin je život izgubio smisao i smrt je pokucala na vrata. «zašto si došla?» upita je žena.
«Da bi ti mogla ponovo s pticom letjeti nebom», odgovorila je smrt. «Da si je pustila da slobodno odlazi i vraća se, voljela bi je još više; no sada san ti ja potrebna
Post je objavljen 23.08.2008. u 13:22 sati.