Zovnula sam ju samo da joj čujem glas. Zvučala je konfuzno i umorno. A ja nemoćno. Mislim šta da kažem. Bit će sve u redu? Hoće li? Vjerojatnije je da neće, al kako da joj to kažem. Zvala sam ju samo da zna da ima još dosta "svojih". Onih koji ju vole i kojima je stalo. Do nje. Molim se za nju Njemu. Nek joj da snage, ako već ne može biti onako kako želi. Mrzim tu svoju nemoć, inače svima znam pomoći, nerječitost a inače sam puno rječitija..
Nek zna da sam tu. I to je nešto.
Post je objavljen 21.08.2008. u 18:07 sati.