Marketing
Čovjek od riječi
Ljudi svašta govore. Koriste usta kao mlince za umove i njihove dosjetke upakirane u važne umotvorine. Ne volim to. Kada riječi rasipaju jer ih imaju viška, pa ih poredaju kod prednjih zubiju iza kojih vire van, gurkaju se i žubore nestrpljivo kao djeca na pozornici iza zavjese kazališta prije božićne predstave.
Obećanja i prijedloge uzimam ozbiljno. Na nikoga ne utječem da bilo što izgovara na silu. Držim se onoga što sama kažem i od drugih tražim isto. A nemalo puta dobijem suprotno.
Tada slika koju sam obojala karakterom i dojmom osobe počinje blijediti. To jest, nekada je. Kada sam imala više nade i strpljenja u ljude. Danas slike razderem i bacim u prvu kantu za smeće. I ne okrećem se. Razočaranje potrpam u džepove i pravim se da me se ne dotiče. Koračam smireno i gledam izloge, ne dajem svoje misli na giljotine nego ih zabavljam materijama da mi vrijeme prođe. A tada dođem kući, odložim torbicu, izujem cipele, operem ruke u kupaonici i sjednem u najdraži kuhinjski stolac. I pitam se kakvom me to osobom čini. Nisam više dijete da lijem suze kad me god iznevjere. Tuđe pljuske više me ne bole. Znam da je to potrebno, ali znam i da nije normalno. Prirodno. Ljudsko. O mene se odbiti kao o zid. Jer takvom ne želim postati. A moram ako želim preživjeti.
Emocionalno se izolirati od života je nemoguće. Grozim se i na samu pomisao. Ipak, nije mi loše kad odmah krenem dalje nakon pada sa stepenice. Kao da sam znala, negdje u svijesti sam to očekivala i reagirala bez dodatka. Komentara, žaljenja utrošenog vremena i misli, planiranja. I samoj se sebi čudim, kako se mijenjam, i samoj sebi prigovaram, da se ne predam apatiji i neosjetljivosti jer se bojim drugačijom postati.
To je razlog zbog kojeg većinu vremena volim provoditi sama. Svijet me oblikuje prstima kao komad gline, ponekad me miluje, a ponekad guli i ostavlja zamrljane otiske ispod nedovršene maske izobličene nemarom i raspoloženjem ljudske vrste. Izlazim li takva na ulicu, pitam se. Vide li se njihove rukotvorine na mome licu. Znam odgovor i podijelim se. Ne želim im to dopustiti, a ipak ne bih podnijela kretati mrtvo tijelo kako bi ugušila tuge iz očiju i spore uzdahe što ih bodri sjetno srce.
Nisam tužna, govorim si. I nisam. Nisam? Nisam....... jesam. To je moje pravo. Nije to loše, nego je potrebno. Nešto novo ustanoviti. O drugima.
Nešto novo naučiti.
O sebi.
Post je objavljen 20.08.2008. u 00:30 sati.