Od kad sam bila dijete, duboko u sjecanje mi se urezala slika mladog, zgodnog i mrsavog muskarca u odijelu sa beatle frizurom, lenjinovkom na glavi, na nasipu Save. Iza muskarca bilo je prostranstvo i tek jedan neboder.
Danas je taj isti stariji, idalje zgodan ali odebljali muskarac u majci i bermudama sa beatle frizurom. Ne stoji na nasipu i ne gleda preko Save.
U 2 dana sam 4 puta presla Savu i imam osjecaj da sam je toliko puta do sad i presla. Smijesno kad covjek pomisli da u ovom gradu zivim vec 8 god. Jutros su oblaci bili gusti i teski, Sava je bila smedja i puna mulja a ja neispavana s ogromnim podocnjacima na licu.
Provela sam noc s covjekom za kojeg se nisam ni nadala da cu ikad srest. No, sreli smo se napokon pred 2 dana. Od 12mj tipkanja, u posljednjih mjesec dana mogli smo stosta procitati o sebi iako se nikad nismo vidjeli. Kad sam ga ugledala pomislila sam si kako ce sve ostat na tom jednom susretu i jednoj kavi. Jos uvijek sam u nevjerici da sam to pomislila jer sa svakim zagrljajem vidim da je stvarnost drugacija.
Voljela bih da ovo sve potraje i da svakoga dana gledam kako rijeka tece, koracajuci ulicama u koje prije nisam ni pomisljala zaci. Hoce li potrajati ta moja setnja ili ce rijeka presusit?
Post je objavljen 16.08.2008. u 18:46 sati.