Ulomak iz mojeg novog romana NEBESKI BICIKLISTI, koji tematizira 60-e
- Arno? - viknula je mama kad su se vrata stana odjednom snažno zalupila. - Arno?
U predsoblju se osjećao težak miris zagorjela jela i Tei se u prvom trenutku učinilo da je ušla u jedan od onih nezaboravnih snova koji joj svojim mučnim ugođajem nameću niz pitanja o životu i njegovim manifestacijama. Recimo onaj koji je sanjala nakon bezazlene šetnje u prigradskom naselju Trešnjevka. Bilo je to prošle godine, negdje početkom ljeta, kad se na Trešnjevci otvorilo samoposluživanje, prvo u tom kraju. "Moraš to vidjeti i gotovo!" - uvjeravala ju je Natalija. Rekla je da se doživljaj jedne takve trgovine ne može predočiti dvama-trima rečenicama, ali to zapravo i nije važno. Važnija je činjenica da su za poslovođu postavili nekog zgodnog tipa, koji se inače jako sviđa Astrid, dok je u izlog stavljena boca vinjaka Zrinjski, koja na etiketi ima jednu prostu sliku. Naime, kad se gleda sa strane onda se na jednoj od otisnutih medalja vide goli muškarac i žena u strastvenom zagrljaju. Ali, samo kad se gleda sa strane. Ako se gleda normalno - onda se ne vidi ništa neobično. "Moraš to vidjeti i gotovo!" - ponavljala je dok su hodale uskim, netom uređenim pločnikom, tražeći hlad ispod rijekoga drveća. Njihov razgovor je slučajno čula nekakva niska, zdepasta žena koja je ispred svoje kuće skupljala otpale jabuke. Tei se žena učinila poznata: kao da ju je već negdje vidjela. Ali, gdje? S kime? Kojim povodom? Ne, nije se mogla sjetiti, baš u tom trenutku se nije mogla sjetiti. Ali, vidjela ju je i njen lik joj se ukazivao kao u magli. Možda je ovdje dolazila kao mala, s mamom ili s oba roditelja, a možda ju je sretala na nekom sličnome mjestu, ispred kuće s bujnim voćnjakom. Natalija je uporno mljela, a žena se okrenula. Zatim je nestala s vidika, jer se im je put pratila gusta i visoka živica. Kad su naposljetku stigle do samoposluživanja, dočekao ih je bijeli papir s nevješto ispisanom obavijesti Zatvoreno zbog inventure. Vraćale su se istim putem. Natalija je rekla kako je ovaj pohod na novi dućan ispao smiješan, jer se ništa nije dogodilo i ništa se nije vidjelo, ali barem mogu putem otkinuti koju jabuku, tako da se ne vraćaju baš praznih ruku. Tako su se ponovno našle ispred kuće koju je Tea zapamtila po zdepastoj ženi. U vrtu nije bilo nikoga. Iz trave je virila probušena dječja lopta. Tea je rekla: "Evo krasnih jabuka za tebe!" i u tom trenutku je iz šupe izjurila žena i počela ih optuživati da su kradljivice. Djevojčica od pet ili šest godina briznula je u plač. Žena se razljutila i priprijetila djetetu kažiprstom: "Helena, smjesta prestani! Nemoj me još i ti žderati!". To ime, Helena, sugeriralo joj je da je to moža ona Helena koju je prije nekoliko godina mama htjela posvojiti. Dugo ju je i uporno nagovarala da prihvati djevojčicu Helenu kao svoju sestru, no ona nije htjela ni čuti za to. Nije mogla zamisliti da mama i tata svu svoju pažnju usmjere na nekakvo nepoznato dijete. I stoga nije željela imati prijateljicu za igru. Uostalom, ni drugi ljudi nisu imale sestru - ni Natalija, ni Liz a ni Robert. Što će joj nekakva cendrava sestra? Tada je mama objasnila da Helena nije nekakvo strano, nepoznato dijete, nego je na neki način njihova, jer je Maksova kći, da, Maksova kći, Tea cijeli dan nije mogla doći k sebi. Kako Maksova kći? Pa Maks ima ženu i sina! Što će biti s njima? Hoće li ih otjerati? Znaju li Ema i Silvio za Helenu? Što kažu na to otkriće? Hoće li se dvije žene potući? Silvio navodno prijeti samoubojstvom, kaže da će se otrovati pa ga tako, ako se rastanu, neće dobiti ni mama ni tata. A Helena... Ne, to je nemoguće! To je nemoguće! Neka Helenu odgaja njena mama! Ali, Helenina mama je duševno bolesna. Svako malo odlazi na liječenje u psihijatrijsku bolnicu Vrapče. Deda i baka su stari i praktički ne izlaze van. Na kraju se ne zna kako je završila cijela drama. Tei su se rješenja ukazivala kroza san o voćnjaku u kojemu se plete nekakvi dim. Zbog toga se ništa jasno ne vidi, samo crvene jabuke.
- Arno? - ponovila je mama.
- Ja sam - suho je uzvratila Tea.
- Što je bilo? A gdje je Arno? - zabrinula se mama. - Zar niste u čamcu?
- Pa ne, ovaj, sve je u redu... A što se tu događa? Nešto se zapalilo?
- Ma, pusti - mama je širom otvorila vrata balkona. Usput je pogledala u dvorište i vidjela kako Valter i Astrid trpaju zimsku odjeću u prtljažnik Mercedesa.
- Rekao je da će neke fotografije napraviti s obale, pa je ostao vani.
- Ah, on bi sve htio napraviti odjednom! I luksuzni album za pamćenje i zanimljivu reportažu o ljepotama Mrežnice i dojmljivu priču... - rekla je mama i povukla se u kuhinju. - Gle, Horvatinović nekamo odlazi sa stvarima...
Tea je stala iza zavjese.
- Nemoj tako zuriti, zaboga! To je nekulturno!
- Ne zurim!
- Dakle, ipak je istina da se rastaju... A sad, što ja znam...Evo, sve mi je izgorjelo, cijeli ručak sam upropastila - rekla je mama i okrenula se prema pećnici iz koje je izlazio težak miris.
- Jesi li možda nešto popila? - upitala je Tea.
- Gutljaj rakije - tiho je rekla mama i zacrvenjela se.
- Vidim da je nešto čudno, pa mi nije jasno...
- Nemoj obraćati pozornost... Do popodne će se sve prozračiti! Sad ćemo pojesti sendviče, a poslije podne, kad se tata vrati sa službenog puta, idemo na Zlatin Potok.
- Kamo?! - skočila je Tea.
- Na Zlatin Potok.
- Mama, pa ti si pijana!
- Molim?
- Pijana si, velim! - odbrusila je Tea. - Pijana si k'o letva!
- Tea, zaboga, kako to možeš reći?! Pa samo sam se malo zacrvenjela i to je možda od vrućine, a ne od alkohola! Mozak mi je sasvim u redu...
- Kako ti je u redu kad govoriš gluposti?! Jesi li uopće čula što si malo prije rekla?
- Čula sam, da...
- Sigurno?
- Zašto? A što sam rekla?
- Pa rekla si...
U tom trenutku otvorila su se vrata i u predsoblju se pojavio Arno s fotoaparatom.
- Ne mičite se!
Tea i mama nisu se uspjele ni okrenuti a aparat je već napravio klik! Pa onda još nekoliko puta klik! Klik! Klik!
- Mama- rekla je Tea - ovaj, ne, nego Arno! Arno, mama je pijana! Skroz pijana! Znaš li što je malo prije rekla?
- Što?
- Veli: idemo na Zlatin Potok! Zamisli!
- Pa što? - začudio se Arno.
- Valjda idemo na Zlatni otok!
Mama i Arno izmijenili su poglede.
- Treba reći: idemo na Zlatni otok!
- Ne razumijem, stvarno - rekao je Arno i odložio skupocjeni aparat Hasselblatt.
- Čuješ li što govorim?! - namrštila se Tea. - Zlatni otok!
Mama i Arno su šutjeli.
- Mislim da joj moramo otkriti tajnu - rekla je mama.
- Hoćeš ti? - upitao je Arno.
- Dobro, ja ću - složila se mama. - Dakle, Tea, tvoj ujak Maks danas otvara, ali samo za nas, pazi, samo za nas, restoran Zlatin Potok. Bit će to mala obiteljska svečanost...
- Kako? Kako?
- Zla-tin Po-tok. Od Zlate i Potoka - rekao je Arno.
"Aha, ona Zlata" - pomislila je Tea i sjetila se mamine prijateljice iz djetinjstva koja ih je zvala na domaće pivo, ali su one žurile na kupalište i samo su usput čule priču o tome kako se "Maks spetljao s onom debelom Zlatom, kojoj je nedavno umro muž i ostavio joj veliku kuću". Šteta što tu ženu nije još koji put srela i pitala je tko je Zlata i kako točno izgleda. Dok je tako razmišljala učinilo joj se da je čula zvono na vratima. Ili je bila samo sugestija? Jer nitko, koliko je primijetila, nije ni trepnuo. No, zvono se ponovno začulo! Zvrrr!"Tata! Tata! Tata! Vratio se tata!" - poveselila se Tea. "Divno! Sad će opet mama i on do dugo u noć razgovarati o ljudima! O malom broju mladih ljudi u Savezu komunista, o neadekvatnoj strukturi članstva..."
- Tata! Tata! - povikala je i potrčala u predsoblje. Kad je, međutim, otvorila vrata na pragu je ugledala nasmijano lice Valtera Horvatinovića.
- Dobar dan - rekao je - došao sam se pozdraviti... - i pružio je uznojenu ruku. - Evo, neće me biti dvije godine, pa tako... Je l' mama doma?
- Mama!
- Dolazim! - mama je u hodu brisala mokre ruke u prljavu krpu.
- Susjeda, samo da se pozdravimo... - rekao je Valter. - Gdje ste? Aha!... Evo, pa da se pozdravimo, odlazim u Proleter na dvije godine... Čuvajte mi cure i tako... ako nešto trebate, samo recite...Za tjedan dana dolaze Eleonora i mala... Doviđenja!
Dok su se rukovali Arno je izašao na stubište i mahnuo mami. Valter se iznenađeno osvrnuo.
- A...
- Doviđenja, susjed, i sretno!
Mama je potom izašla na balkon i mahnula Horvatinoviću. Valter je kratko zatrubio u znak pozdrava. Tu-tu!
- Mama - rekla je Tea kad su ostale same - pa kakav je to Zlatin Potok?
- Zlatin Potok je budući restoran tvojega ujaka Maksa. Sjećaš se da smo jedno vrijeme često pričali o restoranu?
- O Zlatinom Potoku?
- Ne, nego općenito... A onda je Maks upoznao jednu gospođu, bivšu opernu pjevačicu, pa se ubrzo rastao, pa su se teta Ema i Silvio preselili u Karlovac... i tako... A kad je došao Arno, onda...
- Znam, sve znam! - Tea je nervozno počela mlatarati rukama. - Sve znam! Arno je Maksov vanbračni sin!
- Otkud ti to?! - začudila se mama.
- Pa kad ima Helenu, zašto ne bi imao i Arna?!
- Helena je drugi slučaj.
- A Arno?
- Arno je sin tete Zlate iz prvog braka - rekla je mama. - Zlata je bivša operna pjevačica, kao što sam spomenula, a posljednjih godina nastupa kao glumica u koprodukcijskim filmovima. Vjerojatno si je gledala u nekom od filmova o Winetouu, Blago na Srebrnom jezeru, Old Surehand i tako dalje, ne mogu se točno sjetiti naslova. Nastupala je s Dunjom Rajter...
- Pa kako je upoznala Maksa?
- Maks joj je pomogao oko kupovine kuće na Potoku i tako su se našli. Ljudi su se, što bi se reklo, otkrili da su srodne duše...
- Arno će, znači, živjeti s njima?
- Pretpostavljam da hoće, no to ćemo još vidjeti... Zasad su uredili samo prizemlje, a poslije, tko zna... Arno je inače sin jednog poznatog filmaša, završio je studij književnosti i bavi se pisanjem. Htio bi se postati profesionalni scenarist.
- Pa, lijepo...
- No, nemojmo gubiti vrijeme! - udarila je mama dlanom u dlan. - Hajdemo srediti sendviče, a poslije ćeš nas čamcem prebaciti na drugu obalu. Može?
- Koliko sendviča? Za koga sve?
- Za Arna... za tebe... za mene... za tatu... Branka...
- A kojeg sad Branka?! - začudila se Tea.
- Branka Mancea, glumca. Njegov otac je našega tatu zvao na Brione... Branko je inače jako drag i simpatičan, mislim da će te osvojiti na prvi pogled... Jako je talentiran, jako. Srela sam ga baš neki dan na pošti. Telefonirao je producentu u Njemačku. Izgleda da će igrati u filmu koji će se za dva mjeseca početi snimati na Plitvicama. Nisam ga previše ispitivala, jer se još uvijek ne znaju svi detalji. Da, pitala sam ga je li zadovoljan postignutim rezultatima, a on opali nekakvu priču o teškom djetinjstvu, o tome kako je svaki dan dobivao batine zbog bježanja s nastave i kako se u jednom trenutku odlučio ubiti, ali je prije toga sreo, veli, Maksa koji mu je ispričao svoje probleme, svoj slučaj zanemarenog i ljubavi željnog djeteta... No, da ne duljim, iz svega što je tako lijepo posložio kao životnu priču shvatila sam da je to motiv iz jednog romana Charlesa Dickensa, koji sam slučajno pročitala. Znaš, uostalom, da je Dickens dosta pisao o nesretnoj djeci! Ali, taj Branko, taj Branko je tako talentiran! Šteta što ga nisu primili na kazališnu akademiju. Danas bi daleko dogurao. Bio bi popularan kao Relja Bašić. Ovako mora prihvaćati svakakve uloge. Za ovu novu sigurno će dobiti puno novaca, jer su mu partneri Dunja Rajter, Lex Barker, Pierre Brice i Maksova Zlata... Evo, sad mi je palo na pamet: Branko je glumio i u filmu Signali nad gradom, znaš, onom filmu o spašavanju ranjenika iz karlovačke bolnice...
Mama je iz kuhinjskog ormarića uzela okruglu kutiju Zdenka sira, no kad ju je htjela premjestiti na stol, donji dio se neočekivano otrgnuo i u ruci joj je ostao samo poklopac sa slikom nasmiješene djevojke u okviru od konjske potkove. Kockice sira rasule su se po podu.
"Definitivno je pijana!" - zaključila je Tea. - "Sad ne može reći da nije znala kako kutija ima dno... K vragu, mora se sramotiti baš kad nam netko dođe u goste..."
Tako su se, po Teinome mišljenju, osramotile i na Bledu prije dvije godine, gdje su bile na petodnevnom odmoru. Jednog tmurnog dana šetale su stazom oko jezera i mama je zastala kraj betonskog stupa s bodljikavom žicom i pokazala prstom luksuznu kuću koja se nazirala kroz bijele pramenove magle i gusto ukrasno grmlje: "Evo, pogledaj, ovo je kuća Edvarda Kardelja". "Kojeg Edvarda Kardelja?" "Pa znaš kojeg, velikog slovenskog revolucionara. Bio je predsjednik Savezne skupštine SFRJ". Zakoračila je bliže ogradi i nije primijetila koru od banane na tlu te se okliznula i pala. Pri padu je prestrašeno vrisnula i u tom trenutku je iz drvene stražarnice na ulazu u posjed istrčao vojnik u sivomaslinastoj uniformi, s puškom na ramenu, i grubo doviknuo: "Hodite proč! Vi pa ste res nora ženska!". Teino je lice odmah prevuklo crvenilo. Bilo joj je užasno neugodno, no nije imala kamo okrenuti glavu. Posvuda je bila magla, što joj je davalo osjećaj da je sa svih strana gledaju nekakve radoznale oči. Tako je i sada svoju osjetljivost pokušavala obraniti od navale odbojnih mirisa, ali, ali... ali i drugih stvari. Od pogleda na kalendar koji je sa zida poručivao da upravo teku posljednji dani kolovoza. Još jedan, dva, tri, četiri, pet... ne! Ma ne! To je strašno! Nepodnošljivo! Škola! Onaj tupež sporoprolazećeg vremena, oni glasovi koji se rasipaju po hodnicima, ono otrovno zvono koje začas prekine veliki odmor, a neće se oglasiti kad se provjerava znanje. Pa i urotnička kiša, koja uvijek pada subotom i nedjeljom, baš kad treba uživati u slobodi.... No, najgore je zapravo to što će u novu školsku godinu svi ući s nekakvim pričama o zanimljivo provedenome ljetu, o moru i velikim ljubavima, jedino će ona govoriti o propalim planovima i sramoti. Jer ona je nora! Nora! Svi će potvrditi da je nora: tista ženska je nora! To je ena izredno nora ženska! Nora, nora... no? No!
- Tea! - majčini su je prsti nježno pomilovali po kosi. - Tea! Netko zvoni! Hoćeš li otvoriti?
- Tata - šapnula je Tea i krenula kroz mračno predsoblje prema vratima.
Evo napokon tate! Tata! Tata!
- Ja sam - veselo se oglasio Arno. - Jeste li spremne? Idemo?... Zapravo ne, čekajte!
Prije negoli je skrenuo u kuhinju u hodu je izvukao fotoaparat iz torbe, namjestio objektiv i povukao okidač.
- Gotovo! Sliku ćemo nazvati Požar. Mislim da je to odličan naslov! Zamisli, kad ćeš za deset ili dvadeset godina prelistavati album s uspomenama iz 1967. godine dim i čađa podsjećat će te na zagorjeli ručak prije odlaska u Zlatin Potok...
- Siguran si?
- Sto posto!
Mama je složila sendviče na tanjur i pozvala ih da sjednu za stol. Arno i Tea izmijenili su poglede i zauzeli svaki svoje mjesto. Netko se kratko nakašljao i bio je to znak da se može jesti. Nekako u isto vrijeme začulo se i nestrpljivo zvono na vratima: Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!
Post je objavljen 12.08.2008. u 15:17 sati.