Dobro nema maske.A zlo?Sto je vece,sposobnije se skriva i u najljepse svjetlo.Izmijenjeno lice Radovana Karadzica prenerazilo je svijet.Pamti li povijest takvu smisljenost preobrazbe?Karadzic,psihijatar-ratnik,prerusio se u Dabica,psihijatra-duhovnika.Umjesto epskih zvukova topova i granata nebo su mu ispunile meditacije,
tihovanje u zlu,opsjenarenje slusatelja,uzivanje da se o njemu prica,gusla ili suti,a da se ne vidi.Zlo pobjedjuje ako ga se ne pogleda u lice,ako ga se ne prepozna i razotkrije,ako ga se ne uzme ravnpravno-jednostavno-ako ga se potcjenjuje ili precjenjuje.
Sto ce jos izici iz te dijabolicne kuhinje,kakve li ce se jos metamorfoze dogoditi,ne moze se ne pretpostaviti.Tesko je povjerovati da ce haska konjunktura i sve pratece politike uciniti nesto posebno.Otkrit ce se bezbrojni detalji,
bitno se nece htjeti promijeniti.Bit ce citiranje starih navoda.
No,za gradjane i narode Bosne i Hercegovine,osobito za srpski narod vazna je psihijatrijska ostavstina Radovana Karadzica.Reklo bi se i poslije Karadzica Karadzic.Majstorski Dodik pokusava relativizirati Karadzicevu ulogu i njegovo uhicenje tumaci samo kao ispunjavanja obaveza prema Haagu,daytonsku obavezu.A ima li ikakve obaveze prema svome narodu?Ima li srpski narod pravo na istinu ili je Karadzic njegova istina?Dodik i dalje u poznatom stilu replicira:"Ne moze se suditi bilo kojem kolektivitetu s ovih prostora,ako je neko cinio zlocine u ime tog kolektiviteta...","odgovornost je individualna",RS nupitna.
Ipak postoje razlicite krivnje.Jaspers je to odmah iza rata(1946)podastro svom njemackom narodu-od one krivicne,
moralne,politicke do metafizicke(pred Bogom).Tako postoje i odgovornosti.Ili,prema Dodikovom-samo je vodja kriv,
a oni koji su ga birali,slusali,naslijedili...nevini su.Treba li nabrajati sva"ociscena"mjesta i tolike ubijene i sve to staviti samo na racun medicinskog recepta"dnevne zapovesti"psihijatra s Pala i jos pokojeg djenerala?Kao da je Karadziceva ispovijest:"Milosevic,Raskovic i ja smo poslusnici svoga naroda",kazana bez pokrica.
Dodik se ne umara.Poteze i(ne)argument krivnje drugih.Drugi se trebaju"izviniti"srpskome narodu.Doista,
solidarnost sa zlom i bijeg od vlastite odgovornosti najlakse se ocituje okrivljavanjem svih,izjednacavanjem prvog i posljedicnih uzroka,brisanjem i pamcenja i vremena.
Karadziceva ostavstina nigdje nije tako jasna kao u kratkom tekstu zbornika sa simpozija na Cetinju("Jagnje Bozje i zvijer iz bezdana",1996.)pod pokroviteljstvom episkopa Amfilohija.U tom mracnom prilogu,nimalo slucajno naslovljenom"Da li je ovo bio rat?",Karadzic najprije epski slika srpskog ratnika.On se vraca kuci i nalazi sve spaljeno.Nikoga i nicega,osim"zelenom bojom ispisana pismena i znaci".I tako"vekovima".Ratnik se nema kada pitati je li moglo drukcije,dakle je li moglo bez rata,jer ako je Srbin ne moze drukcije,nema misljenja.I kad bi htio"ne da mu komsija,ubojica i ukoljica,koji ga vec vekovima merka...",i makar"ukrivao svoju srpsku sustinu,da bi je sacuvao,komsiju-ubicu nije mogao da prevari",i u svakom ratu taj"ubica razara njegove grudi u potrazi za njegovom skrivenom,srpskom sustinom".
S milosevicima i karadzicima stigao je Srbima(a i drugima)strah i ugrozenost od drugih i prije cinjenica.Ako ti ne
"ubijes"komsiju,on ce tebe.Nije li to filozofija rata koju klanjajuci se Karadzic nudi"jedinom Hristolikom muceniku",
"pod kapom nebeskom najtrpeljivijem narodu",bosanskim Srbima?Zato se i poziva na pruskog generala Clausewitza po kojem je rat jedini smisao postojanja,a ne samo"politika drugim sredstvima".
Karadzic se,medjutim,u svom dezolatnom totalitarizmu,apaticnom sebeljublju,neizmjernoj bescutnosti prema zrtvama i sam spotice o smisao(zlo)svoga rata jer kaze da taj rat jos nije"poznat":nema"svoje bice,svoje uzroke,
ciljeve,pocetak i kraj".I zavrsava u djavoljem krugu:"Ovde je uzrok rata bilo puko postojanje jednoga naroda.Da li ce,dok god postoji taj narod,njegovo postojanje biti opravdan i razumljiv casus belli?"
Doista,sto to ostavlja Karadzic svome narodu?I nama?
("Oslobodjenje")
Post je objavljen 05.08.2008. u 16:01 sati.