Svi ljeto isfuravaju kao neko godišnje doba kad bi sve trebalo biti kao high life. Adrenalin na vrhuncu, podivljali hormoni koji su se probudili s mirisom bora i šumom mora nakon zimskog sna. Sunce pali kožu, preplanula put izgleda ljepša nego ono zimsko bljedilo. Svi su kao raspoloženi za sve. I to im traje onih tjedan dana koliko traje godišnji koji provedu na moru. Onda taj godišnji još malo „produže“ i na one vikende kad se vrate u kontinent. Koktelčići u fancy barovima, mirišljave curice u lovu na debele džepove i „tak slatke dečke“, a dečki puni adrenalina i još punijih gaća u lovu na lak plijen. A ja se pitam oko čega je sva ta fama i halabuka? S prvim jesenjim maglama svi će popadat u jesenske depresije, poželjet se nekih drugih stvari, neki se sa sjetom sjećat ljetnog ludila.
E, zato sam ja drukčija. Zato sam se ja odlučila za ljetnu depresiju. Da me ne iznenade jesenje magle. A omiljeno doba mi je zima. Volim zimu. Volim miris hladnoće. Volim miris snijega i pahulje na svom licu. Vrate me u bezbrižno djetinjstvo. U vrijeme kad nisam ni o čemu razmišljala. Volim miris drva dok ga stavljam u vatru (iako u ovom stanu imam centralno...al znam kako je doma kad dođem u drvarnicu po drva za kaljevu peć). Volim slušat pucketanje vatre. Volim gledati snijeg kako pada. Volim stat na skije pa fijuknut nizbrdo. I ne zato jer je to nešto fensi šmensi zadnjih godina. Ionako ne znam kad sam zadnji put promijenila ski-outfit. Ne patim od tih stvari. Meni je bitan snijeg. Ugođaj. Pa onako umorna i krepana doći i gledati u kamin kako vatra gori i gledati Njega kako polako toči čašu dobrog vina.
Pa tko ne bi volio zimu???
Post je objavljen 05.08.2008. u 13:58 sati.